Postporođajna odbojnost prema kućnom ljubimcu - šta je to i kako pomoći
Odbojnost (averzija) prema kućnom ljubimcu nakon porođaja stanje je u kojem novopečena majka može iznenada početi osjećati gađenje, bijes, mržnju ili strah prema kućnom ljubimcu kojeg je ranije voljela. Iako se ovo češće javlja nakon rođenja djeteta, može se pojaviti i u perinatalnom periodu, odnosno prije porođaja, dok je žena još trudna. Iako ovo stanje nije naročito često, može se dogoditi bilo kome. Zato je korisno razumjeti zašto se javlja, kako se može spriječiti i kako se nositi s njim ako se razvije.
Objašnjenje
Odbojnost prema kućnom ljubimcu nakon porođaja obično je posljedica stresa i opterećenja koje donosi briga o drugima. Nema dokaza da je ovo stanje biološke, odnosno hormonalne prirode. Zapravo, biološki procesi pokazuju suprotan učinak. Provođenje vremena s kućnim ljubimcima povećava nivo oksitocina, hormona koji doprinosi povezivanju majke s bebom, romantičnim partnerom ili kućnim ljubimcem, i snižava nivo hormona stresa, naročito kortizola. Međutim, dolazak bebe može dovesti do poremećaja sna, potrebe za fizičkim oporavkom, promjena identiteta, smanjenja slobodnog vremena i finansijskog opterećenja. Osim toga, majka može doživjeti društvenu izolaciju i izraženu anksioznost u vezi sa sigurnošću bebe.
Nisu sve trudnoće ugodne, a tokom teške trudnoće majka može osjećati i hroničnu bol i umor. Briga o svakodnevnim potrebama kućnog ljubimca može djelovati kao dodatno opterećenje kada su majčine sposobnosti da se nosi sa stresom već oslabljene. Nije poznato da porođaj i hormoni direktno utiču na pojavu odbojnosti prema kućnom ljubimcu. Mnogo vjerovatniji uzroci su hronični stres i osjećaj preopterećenosti. Osim toga, majke mogu doživjeti zamor od saosjećanja. Već se brinu o bebi, a možda i o drugoj djeci, partneru ili starijim članovima porodice, pa jednostavno potroše svu svoju energiju na brigu o drugima i ostane im vrlo malo snage za porodičnog ljubimca.
Ovo stanje može se ispoljiti na različite načine: kroz bijes, ljutnju, frustraciju, želju da ljubimac ne bude u njihovoj blizini, odbojnost prema njegovom mirisu ili dodiru, kao i ljutnju zbog lajanja ili drugih glasova koje životinja ispušta. Kada je majka pod stresom, kada joj je fizički neugodno i kada se bori s depresivnim raspoloženjem, uobičajene senzorne potrebe kućnog ljubimca i zahtjevi koje donosi briga o njemu mogu početi izazivati odbojnost.
To je najvjerovatnije povezano s odbrambenim mehanizmom poznatim kao premještanje. Majka može osjećati da je društveno manje prihvatljivo biti frustrirana zbog bebe koja plače nego zbog psa koji stalno nešto zahtijeva, pa svoju frustraciju usmjerava prema ljubimcu. Ljutnja mora negdje biti usmjerena, a majčina psiha može je usmjeriti prema biću koje najmanje može izraziti nezadovoljstvo ili se pobuniti.
Anksioznost i stres koje majka osjeća mogu izazvati i krivicu i sram jer je ranije voljela svog ljubimca. Zbog toga može početi preispitivati i vlastitu sposobnost da bude dobra majka. Osjećaj krivice može dodatno pojačati ovaj začarani krug. Roditelj se može povući od ljubimca jer mu briga o njemu djeluje prezahtjevno, a zatim osjećati sram zbog tog povlačenja. To dodatno pojačava emocionalnu uznemirenost i još više otežava kontakt sa životinjom.
Istraživanja pokazuju da su nedostatak društvene podrške i praktične pomoći u brizi o drugima, nesigurnost u pogledu stanovanja ili finansija, kao i poteškoće u zadovoljavanju potreba kućnog ljubimca, snažnije povezani sa negativnim iskustvima.
Ponašanje kućnog ljubimca može se promijeniti tokom trudnoće i nakon porođaja zbog promjena u svakodnevnim navikama, nepoznatih zvukova i mirisa, smanjene pažnje koju dobija i pojave novih ljudi, poput gostiju, članova porodice, dadilje ili medicinske sestre. Životinja može postati privrženija i stalno tražiti blizinu, biti opreznija, izbjegavati kontakt, glasnije se oglašavati ili pokazivati veću razdražljivost i sklonost uništavanju predmeta. Takvo ponašanje zauzvrat može dodatno pojačati uznemirenost roditelja. Važno je naglasiti da je riječ o dvosmjernom procesu, a ne samo o tome da majka odbacuje ljubimca.
Važno je da se tokom trudnoće, prije rođenja djeteta, uspostave nove navike u brizi o kućnom ljubimcu kako bi se životinja osjećala uključenom u novu porodičnu strukturu, a ne zapostavljenom. Ako roditelji čekaju da se dijete rodi pa tek onda počnu mijenjati svakodnevne navike, mogu se javiti ljubomora i nerazumijevanje.
Na primjer, pas koji svake noći spava na krevetu, a kojem se nakon porođaja iznenada zabrani da to radi, može sasvim razumljivo pokazivati zbunjenost i ljubomoru prema novom članu porodice. Zato je važno ne samo uključiti kućnog ljubimca u nove porodične navike prije rođenja djeteta nego i nakon porođaja nastaviti mu pružati ljubav i pažnju na koje je navikao.
Ako novopečena majka to ne može sama, partner ili član porodice može joj pomoći u svakodnevnoj brizi o ljubimcu. Tako se smanjuje njeno opterećenje i omogućava joj se da s ljubimcem provodi više vremena u pozitivnim okolnostima, bez osjećaja da je svaki kontakt još jedna obaveza.
Porodica može potražiti pomoć trenera koji koristi metode pozitivnog potkrepljenja ili radi bez primjene sile kako bi se uspostavile nove navike u odnosu s ljubimcem. Ako životinja razvije probleme u ponašanju, mogu se razmotriti i lijekovi za kućne ljubimce, poput Prozaca, ali isključivo uz procjenu i preporuku veterinara.
Važno je sarađivati samo s trenerima koji koriste pozitivno potkrepljenje ili metode bez primjene sile. Uvođenje averzivnih metoda, odnosno kažnjavanja i postupaka koji kod životinje izazivaju strah ili nelagodu, može nenamjerno povećati njenu agresivnost prema djetetu.
Najvažnije je razumjeti da je odbojnost prema kućnom ljubimcu nakon porođaja klinički značajan znak upozorenja koji može ukazivati na šire emocionalne poteškoće, uključujući razvoj postporođajne depresije, pa čak i psihoze.
Ako se odbojnost prema ljubimcu javlja zajedno s dugotrajnom tugom, napadima panike, bijesom, nametljivim mislima, nemogućnošću spavanja čak i kada postoji prilika za odmor, osjećajem beznađa ili bespomoćnosti ili poteškoćama u brizi o sebi ili bebi, neophodno je potražiti pomoć zbog moguće postporođajne depresije.
Iskustvo traume ili narušeni obrasci emocionalnog povezivanja u majčinom djetinjstvu također mogu doprinijeti razvoju odbojnosti prema kućnom ljubimcu ili postporođajne depresije. Ako majka već preispituje svoju sposobnost da se brine o djetetu, nemogućnost da se brine o ljubimcu može dodatno pojačati sumnje u vlastite majčinske sposobnosti i identitet. Može se naći u vrtlogu zbunjenosti, pitajući se da li je uopće sposobna brinuti se o bilo kojem živom biću.
Ključne poruke
Važno je zapamtiti sljedeće:
Hormoni ne uzrokuju da majke odbacuju kućne ljubimce – biološki procesi zapravo pokazuju suprotan učinak.
Odbojnost prema kućnom ljubimcu nakon porođaja nije majčinski instinkt. Iako majka može osjećati snažnu potrebu da zaštiti svoju bebu, mnoge majke istovremeno osjećaju potrebu da zaštite novorođenče, drugu djecu i kućne ljubimce.
To ne znači da više ne volite svog ljubimca. Osjećanja se mogu promijeniti kada smo izloženi velikom stresu, a kada dosegnemo granice svojih sposobnosti da brinemo o drugima, svako može postati razdražljiv. Ovdje nije riječ o nedostatku ljubavi, nego o tome da je osoba dovedena do krajnjih granica svojih mogućnosti. Dobra vijest je da je promjena osjećaja privrženosti najvjerovatnije privremena.
Odbojnost prema kućnom ljubimcu nakon porođaja ne treba zanemarivati. Izražena ljutnja, zanemarivanje, rizične situacije ili misli o povređivanju sebe ili drugih zahtijevaju hitnu podršku.
Kliničko liječenje
Važno je pozabaviti se praktičnim opterećenjem, a ne samo emocijama. Ne bih preporučio davanje ljubimca drugoj porodici, jer bi to moglo dodatno pojačati osjećaj krivice, nesposobnosti i depresivnosti. Osim toga, davanje kućnog ljubimca drugoj porodici može navesti drugu djecu u domaćinstvu da se zapitaju hoće li i ona biti odbačena ili napuštena ako postanu teret.
Umjesto toga, potražite pomoć prijatelja i članova porodice kako biste smanjili opterećenje koje donosi briga o drugima. Kad god je to moguće, zadržite predvidljiv raspored aktivnosti za kućnog ljubimca i organizujte konkretnu pomoć u šetnji, čišćenju, obuci i odlascima veterinaru.
Društvena podrška u brizi o djetetu i kućnom ljubimcu, postavljanje jasnih granica u njihovom međusobnom kontaktu i realistična očekivanja najviše pomažu u prevazilaženju ovog stanja. Važno je znati da je moguće uspostaviti zdrave granice između ljubimca i djeteta, a istovremeno zadržati ljubimca kao dio porodice. Ipak, novorođenčad i kućne ljubimce uvijek treba držati odvojeno kada nisu pod neposrednim nadzorom odrasle osobe.
Redovni sedmični razgovori sa stručnjakom za mentalno zdravlje mogu pomoći majci da istraži svoja osjećanja povezana s postporođajnom depresijom, promjenom identiteta, krivicom, sramom, zamorom od saosjećanja i odbojnošću prema kućnom ljubimcu nakon porođaja. Ovo se preporučuje kao vid liječenja, uz društvenu podršku koja će smanjiti opterećenje povezano s brigom o drugima.
Odbojnost prema kućnom ljubimcu nakon porođaja može se liječiti i vremenom može nestati, ali je važno potražiti pomoć kada je ona potrebna.
Napomena: Ako su vaša osjećanja izrazito snažna, postaju sve intenzivnija ili se javljaju zajedno s depresijom, anksioznošću, nametljivim mislima, bijesom ili nemogućnošću normalnog funkcionisanja, obratite se svom ginekologu, izabranom ljekaru opšte prakse ili stručnjaku za mentalno zdravlje. Ako smatrate da postoji neposredna opasnost da povrijedite sebe, bebu ili kućnog ljubimca, odmah pozovite lokalnu hitnu službu ili otiđite u najbližu hitnu medicinsku ustanovu.
REFERENCE:
Fiese, B. H., & colleagues. (2021). Human–Animal Interaction and Perinatal Mental Health: A Narrative Review of Selected Literature and Call for Research. International Journal of Environmental Research and Public Health, 18(19), 10114. https://doi.org/10.3390/ijerph181910114
Beetz, A., Uvnäs-Moberg, K., Julius, H., & Kotrschal, K. (2012). Psychosocial and Psychophysiological Effects of Human-Animal Interactions: The Possible Role of Oxytocin. Frontiers in Psychology, 3, 234. https://doi.org/10.3389/fpsyg.2012.00234
Olff, M., Frijling, J. L., Kubzansky, L. D., et al. (2013). The Role of Oxytocin in Social Bonding, Stress Regulation and Mental Health: An Update on the Moderating Effects of Context and Interindividual Differences. Psychoneuroendocrinology, 38(9), 1883–1894. https://doi.org/10.1016/j.psyneuen.2013.06.019
Powell, L., Guastella, A. J., McGreevy, P., Bauman, A., Edwards, K. M., & Stamatakis, E. (2019). The Physiological Function of Oxytocin in Humans and Its Acute Response to Human-Dog Interactions: A Review of the Literature. Journal of Veterinary Behavior, 30, 25–32. https://doi.org/10.1016/j.jveb.2018.10.008
Rault, J.-L., van den Munkhof, M., & Buisman-Pijlman, F. T. A. (2017). Oxytocin as an Indicator of Psychological and Social Well-Being in Domesticated Animals: A Critical Review. Frontiers in Psychology, 8, 1521. https://doi.org/10.3389/fpsyg.2017.01521
