RAZMIŠLJANJA

Smrt je neprijatna tema za većinu ljudi. To je zato što smo jedina stvorenja koja su potpuno svjesna sopstvene smrtnosti. Misao (vjerovanje) koja nas uznemirava i koju svi dijelimo jeste da kad jednom umremo prestajemo da postojimo. Prolazimo kroz život pokušavajući da se što više odvojimo od ove misli. Naš materijalistički pogled na svijet raste proporcionalno našim individualizovanim egoističnim čulima, s obzirom da nauka jednostavno demistifikuje naše postojanje, svodeći

“Posvećeno onima koji su u borbi za dobro u zlu i mir u ratu pretrpjeli ozbiljne rane, gubili krv i bili izloženi gladi, temperaturnim ekstremima, umoru, iscrpljenosti, nedostatku vazduha, bolestima, otrovima i zračenjima. Onima koji su se pod ekstremnim psihičkim naporima borili za sopstvene ideale - štogod da je to bilo, i koji su podnosili žrtve i radi drugih, i bili žrtve sebičnih tuđih ambcija, strahova, ljubomore i najgore od svega - mržnje. Moj stres potiče iz nagona d

​Jake ličnosti i jaki karakteri ne mare šta drugi ljudi misli o njima. Jake ličnosti koračaju samopouzdano među ljudima i njihova aura se osjeća izdaleka. Neprobojna ih, ne dotiču ih tuđa mišljenja. Pustite ljude da misle šta žele o vama. Ne pokušavati uticati ni na nečije mišljenje o sebi i ne brinuti se o tome šta ljudi misle o vama luksuz je zrele osobe koja je pobijedila strah od odbijanja. Strah od odbijanja je vrlo čest i kod odraslih osoba i povezan je sa strahom od s

Mnogi zamrze sebe, jer su svoj život dali drugima. Prisjetite se – ko vam je oduzeo život ili kome ste ga predali? Za šta ste zamijenili svoj život, a zajedno s njim i svoju dušu? Prisjetite se gdje, kada i zbog koga ste se odrekli sebe? Jeste li izdali sebe? Za koga ili za šta ste zamijenili svoj život i svoju dušu? Za ljubav? Za sigurnost? Za tuđe odobravanje? Da biste bili „dobri“ i „potrebni“? Da vas ne napuste? Da vas ne osuđuju i ne gledaju loše? Da biste dobijali resur

Već dugo šutite. Ne zato što nemate šta da kažete. Nego zato što se bojite da će se, ako progovorite, sve promijeniti. Da ćete nekoga povrijediti. Da ćete nešto izgubiti. Da ćete čuti odgovor na koji niste spremni. Ili da ćete se slomiti toliko da više nećete moći da se sastavite. I zovete to tišinom. Snagom. Svjesnošću. A u stvarnosti — to je navika da sakrivate sebe. Ne birate mir. Birate da se zamrznete. Da ne poremetite krhku ravnotežu u kojoj se predugo trudite da budete

Misliš da je tišina sigurnost? Da je prešutjeti znak mudrosti, snage, ispravnosti? Griješiš. Ponekad je upravo tišina ona "igla" koja polako, ali sigurno razara sve: zdravlje, odnose, tvoju ličnost. I ni ne primijetiš kako se to dešava. "Bolesti su suze koje nikad nisu postale riječi." (L. Hay) Ono što nisi rekao postaje bol Bio si ljut - ali si se nasmijao. Htio si reći "boli me" - ali si rekao "sve je u redu". Htio si vrištati - ali si prešutio. Opet si izabrao tišinu. I zn

Da li ste se ikada zapitali zašto ste upravo tu gdje ste sada u životu? Ovo pitanje često podstiče duboko razmišljanje, povezujući naizgled nasumične događaje iz prošlosti da bismo vidjeli kako su nas događaji u našem životu doveli do ovog trenutka. Ovakav način gledanja na stvari podsjeća na koncept poznat kao "efekat leptira", teoriju koja odražava duboku međusobnu povezanost svih događaja u svemiru i sugeriše da se sve događa s razlogom. Ideja "efekat leptira" potiče iz ra

U međuljudskim odnosima često dolazi do nesklada između onoga što dajemo i onoga što dobijamo zauzvrat. Ljudi znaju iskoristiti nečiju dobrotu, strpljenje i razumijevanje, uzimajući to zdravo za gotovo. U želji da budemo dobri, voljeni i prihvaćeni, često prelazimo preko nepravdi, ružnih riječi i postupaka koji nas povrjeđuju. No, dođe trenutak kada se nešto u nama promijeni. Ne zato što postanemo loši, hladni ili bezosjećajni, već zato što naučimo lekciju. Naslov ovog članka

Mnogi ljudi i dalje ostaju nesvjesni, slijede gomilu, vjeruju u sve što mediji, TV, radio, političari govore, i to su budući robovi Matrice (Matriksa).​ Ali tendencija raslojavanja stvarnosti postaje sve očiglednija. Oni koji nisu duhovno bliski jedni drugima postepeno će se udaljavati jedni od drugih. Oni koji cijene jedni druge zbog iskustva koje su stekli i spremni su napraviti drugačiji izbor zaslužuju razdvajanje. Mnogi rođaci će prestati komunicirati i razumjeti se, sta

Ljudski um je nevjerovatno moćan alat – sposoban da stvara, analizira, planira i zamišlja ono što još ne postoji. Ali ta ista snaga uma može biti i njegov najveći neprijatelj. Misli koje stvaramo u tišini vlastite glave često nas znaju zarobiti, uplašiti, raniti i spriječiti da istinski živimo. I upravo zbog toga se kaže: ništa čovjeku ne zadaje toliku patnju kao njegove sopstvene misli. U ovom članku razmatramo kako um postaje izvor patnje, kako negativne misli preuzimaju ko

U savremenom društvu, gdje su mišljenja drugih dostupna i izražena na svakom koraku – od porodičnih ručkova, preko društvenih mreža, do radnog mjesta – mnogi ljudi nesvjesno postaju taoci onoga što "drugi misle". ​Ova potreba za prihvaćanjem, potvrdom i pripadanjem često otvara vrata manipulaciji. Međutim, postoji vrsta slobodnog čovjeka – onaj kojeg nije briga za tuđa mišljenja. Takvog čovjeka je nemoguće kontrolisati, jer on svoju vrijednost ne temelji na spoljnim sudovima,

Ovo će biti odlazak koji ne ostavlja prostor za povratak. Ako jednom odlučiš da odeš – da se okreneš i odeš bez riječi, bez truda, bez objašnjenja – to je tvoj izbor. I ja ga prihvatam. Neću te moliti. Neću ti slati poruke koje će ostati na "viđeno". Neću te pitati gdje si nestao. Ali znaj… kada odeš, i ja ću otići. Ne dramatično. Ne naglo. Ne u bijesu. Otići ću tiho, ali potpuno. I neće biti mostova koje ću ostaviti za povratak. Ne zato što ne znam oprostiti, već zato što sa

Nekada sam željela osvetu. Gorjela mi je pod kožom kao upaljena baklja, rasla u grudima dok nije zasjenila sve drugo: razum, mir, čak i vjeru. Sjećam se dana kada je ta vatra planula. Osjetila sam je u rukama, u usnama stisnutim da ne izgovore prokletstvo, u snovima koji su danima vrtili jedan te isti film: „Uzvrati. Pokaži da ne praštaš.“ Isprva je izgledalo pravedno. Bila sam povrijeđena, iznevjerena, odbačena. Vjerovala sam da će se narušeni poredak svijeta ispraviti tek k

Dugo smo učeni da su oni koji govore najglasnije ujedno i najsnažniji. Da oni koji dominiraju razgovorom, koji nameću stavove, koji su stalno prisutni u centru pažnje – zapravo vode igru. Učeni smo da je tišina znak slabosti, pasivnosti, nesigurnosti. Ali istina je daleko dublja. Tišina nije slabost. Tišina je luksuz. Tišina je snaga. Tišina je izbor. Vrijeme dokazivanja U mladosti – bilo to u porodici, školi, poslu, prijateljstvu ili ljubavi – većina nas provede godine pokuš

Dugo sam, poput mnogih, tragala za “onom osobom”. Za onim “pravim”. Za srodnom dušom. Za nekim ko će me voljeti onako kako sam oduvijek sanjala, razumjeti bez riječi, iscijeliti moje rane i upotpuniti moj život. U glavi sam imala sliku: duboki razgovori, smijeh, sigurnost, dodiri koji brišu strahove. Vjerovala sam da sreća leži u tome da pronađem nekoga – da bih se napokon osjećala potpunom. Ali danas, nakon svega što sam proživjela – ne tražim više osobu. Tražim mir. Naivna

​Postoji nešto u moru što nas mijenja. Nešto što se ne može opisati riječima, ali se duboko osjeti. Kao da svaki talas nosi odgovore koje nismo znali da tražimo. Kao da šum mora šapuće sve ono što duša ne zna, ne smije ili ne može da izgovori. More nije samo mjesto za odmor. More je terapija. Bez pitanja. Bez osude. Bez objašnjenja. Tišina mora – najglasniji razgovor sa sobom Kada sjedneš na obalu, gledaš horizont i pustiš da ti pogled utone u plavetnilo, nešto se u tebi slom

Postoji jedan trenutak u životu koji ne dođe naglo, ali kad ga konačno primijetiš – zaboli do kosti. To je onaj trenutak kada shvatiš da si potrošio sebe pokušavajući biti sve za svakoga. Kad se pogledaš u ogledalo, ali ne prepoznaješ više ženu (ili čovjeka) koja te gleda nazad. U očima više nema sjaja – ima umora. Na usnama više nema radosti – samo automatski osmijeh. A srce? Srce više ne zna kuca li za sebe ili za sve druge. Ovo je priča o onima koji su uvijek bili dobri, a

Ne znam tačan trenutak kad sam osjetila da mi se tlo pod nogama više ne drži. Znam samo da je dan počeo sasvim obično – jutarnja kafa, nekoliko poruka, šapat unutrašnjeg nemira koji sam ignorisala kao i mnogo puta prije. A onda... jedan poziv. Jedna rečenica. Jedna tišina. I moj svijet – do tada pažljivo složen – srušio se u trenu. Nisam znala da se život može raspasti tako brzo. I da dok svi oko tebe nastavljaju dalje, ti stojiš usred svojih ruševina i pokušavaš da dišeš. Al

Dugo sam bježala od samoće. Bježala u društva koja mi nisu prijala, u razgovore koji su bili prazni, u zagrljaje u kojima sam se osjećala usamljeno. Mislila sam da je samoća neprijatelj, znak da nešto nije u redu sa mnom. Društvo nas uči da ako si sam, vjerovatno si nesretan. Ali sada znam – to je laž. Danas, ne samo da se ne plašim samoće, nego je čuvam. Ona je postala moj mir, moj prostor za disanje i moj dom. Kako sam od straha stigla do mira Moj put ka prihvatanju samoće

Svako ima neku poznanicu (ili makar znaju za neku osobu u godinama) koja je veoma živahna, glasna, sva na adrenalinu. Skače s padobranom, vozi motor po stazi, jede šta hoće i smije se kad čuje savjete tipa „ne jedi noću“ ili „hodaj 10.000 koraka dnevno“. Ona kaže: „Ako starost dođe – baviću se njom tada. A sada živim.“ I s jedne strane – to je tačno. A s druge – kao da u stomaku titra nešto zabrinjavajuće. Jer svakome od nas dođe trenutak kada tijelo počne podsjećati: „Nisam