Velika je snaga u čovjeka kojeg nije briga za tuđa mišljenja
Jake ličnosti i jaki karakteri ne mare šta drugi ljudi misli o njima. Jake ličnosti koračaju samopouzdano među ljudima i njihova aura se osjeća izdaleka. Neprobojna ih, ne dotiču ih tuđa mišljenja.
Pustite ljude da misle šta žele o vama. Ne pokušavati uticati ni na nečije mišljenje o sebi i ne brinuti se o tome šta ljudi misle o vama luksuz je zrele osobe koja je pobijedila strah od odbijanja.
Strah od odbijanja je vrlo čest i kod odraslih osoba i povezan je sa strahom od samoće. On je uvijek tamo gdje su drugi i uvijek u društvu srama. Zbog toga mnogi ljudi usamljenost doživljavaju kao nešto negativno i zastrašujuće.
Ako postoji strah, govorimo o instinktima. Čovjek je na svom instinktivnom životinjskom nivou suočen sa pitanjem preživljavanja. Društvene životinje preživljavaju podržavajući jedna drugu, a biti odbačen od zajednice znači umrijeti sam. Moglo bi se reći da nam je ovaj strah urođen.
Strah od tuđeg mišljenja je povezan sa strahom od odbijanja od strane društva, a strah od odbijanja sa strahom od samoće koji je dalje povezan sa strahom za svoj život i instinktom za preživljavanje - osoba podsvjesno misli da ne može preživjeti van zajednice i bez drugih ljudi. Kao što vidite, radi se o "zamršenom klupku" instinktivnih primitivnih strahova koji još uvijek žive u čovjeku.
S druge strane, čovjek, iako društveno biće, daleko je od toga da je samo životinja. Razvoj civilizacije je u velikoj mjeri bio zasluga onih koji se nisu bojali biti sami i odbačeni. Ipak, postojanje straha od odbacivanja od strane zajednice omogućilo je stvaranje određenih pravila u društvu. Ako prekršite pravila, rizikujete da ne pripadate odabranom krugu. Ovaj strah je direktno povezan sa privrženošću, osjećajem pripadnosti. Ovo poslednje je djelimično posredovano hormonom oksitocinom. Od trenutka rođenja taj hormon nam daje osjećaj da smo voljeni, da nećemo biti napušteni, da smo bitni i vrijedni. Oksitocin pruža radost, blaženstvo i zadovoljstvo kada ste u lijepom i harmoničnom odnosu sa nekim. Njegova suprotnost je hormon stresa kortizol. Oksitocin je hormon mira i ljubavi koji ima jedan mali kontroverzni nedostatak - amnezička svojstva, odnosno osoba sa povećanim oksitocinom je sklona zaboravu. Možda zato, kada se jako vežemo za nekoga, lako opraštamo, zaboravljajući bol koji nam je taj neko nanio.
Osjećaj odbačenosti je često prerušen u ljutnju, tugu, ogorčenost, stid, osjećaj nepravde i praćen je mislima: "Opet su me svi napustili i izdali", "Ostaću sam(a) do kraja života", „Možda sam nepravedno oklevetan“; “Opet sam optužen bez razloga”, „Loš sam, nedostojan, odvratan“, “Nemoguće me je voljeti.”
Osoba ovako zauzima poziciju napada, pokušava da se opravda, da dokaže svima da nisu u pravu. On/ona je u pravu, što znači da ima pravo da ostane u “čoporu” i ne bude izbačen(a). Ukoliko zauzme ovu agresivnu poziciju, osoba ne primjećuje da još više okreće ljude protiv sebe. U drugom slučaju, osoba pada u disforiju, nastoji se izolovati, postaje nevidljiva. Kao da pristaje da bude odbijena i kao da gradi svoj plan prema već poznatom scenariju. U trećem slučaju, osoba ne gubi nadu da će pronaći sreću u zajednici i izbjeći usamljenost. Ali što je zajednica bliža, to su strašnije fantazije o odbijanju i osoba, a da toga nije svjesna, odgurne “izvor oksitocina”.
U svim ovim slučajevima uočavamo snažnu zavisnost od drugih, strah od samoće, zaglavljenost u negativnim emocijama i pokušaje da se spriječi odbacivanje. Tada osoba postaje previše popustljiva, previše prilagodljiva, ili, naprotiv, previše samostalna na površini, kao da gradi bedeme oko sebe, previše odbrambena i u svakom slučaju i nepredvidljiva za druge.
Sada zamislite osobu koja se ne plaši odbacivanja, jer je pronašla čvrsto uporište u sebi i shvatila da se mora oslanjati na sebe. Za takvu osobu, samoća nije kazna, već izvor mira i inspiracije. Takva osoba je toliko hrabra i zrela da ne brine samo o preživljavanju i ne teži da bude samo prihvaćena od strane "čopora" - moderno rečeno "društva".
(Renata Bondarenko)
©Copyright
