PORODICA

Transgeneracijska trauma je prenošenje emotivnog, fizičkog ili socijalnog bola sa roditelja na potomke. Ona seže daleko dublje od naučenog i usvojenog ponašanja. Ovdje je riječ o epigenetici, o tome kako životna sredina i životne okolnosti mogu promijeniti određene gene. Koncept transgeneracijske ili međugeneracijske traume nastao je u decenijama nakon Drugog svjetskog rata. Tada su različite studije dokazale da su djeca i unuci preživjelih u ratu i logorima pokazali određene

Zaboravljena djeca. Djeca koja nisu imala roditeljsku ljubav. Djeca koja odrastaju u ćošku. Djeca koja će ostati u «čošku» decenijama, čak i kada postanu odrasle osoba, jer je njihovo djetinjstvo ukradeno i uskraćena im je ljubav. I kada stasaju u odrasle osobe ostaju zaglavljeni u ovoj traumi iz djetinjstva. Psihijatar i profesor Danijel J. Sigel je osmislio savršen termin za ovakvu djecu: djeca kulture stida i srama. Ove riječi opisuju stvarnost koje često nismo svjesni. R

​Porodična karma je karma cjelokupne porodične linije i svih generacija, koja se proteže od vaših najdaljih predaka, bake, dede, preko vaših roditelja do vas. U pitanju je prenošenje energije bilo fizički, verbalno, ili podsvjesno i suptilno. Porodična karma utiče na interakciju sa porodicom na svjesnom i podsvjesnom nivou. Duhovno najzrelija i najosjetljivija osoba unutar jedne porodice je nosilac karmičkog tereta koji se nakupio i prenio od predaka i prethodnih generacija.

Djeca su djeca i moraju praviti greške. Ovo je nešto sa čim se roditelji moraju pomiriti, umjesto opsesivnog ispravljanja svake dječije greške, kritikovanja “za i u njihovu korist” i pretjerane zaštite od “opasnosti spoljašnjeg svijeta”, koji, s druge strane djeca moraju istraživati, kako bi znala kako funkcioniše. S druge strane, postoje roditelji koji djeci konstantno ugađaju, što čini da njihova očekivanja konstantno rastu. Ovo će ubuduće stvoriti pojedince koji će se teš

Ponekad čovjek poželi stati, duboko udahnuti i priznati: iskrenost prema sebi nije nešto što lijepo zvuči u razgovorima. To nisu riječi koje je prijatno ponavljati. To je pogled koji vas natjera da zadrhtite, jer vidite sebe bez uljepšavanja, bez opravdanja. Sjena koja živi u nama Od djetinjstva nas uče da uzroke svojih osjećaja tražimo izvan sebe. Stvari nazivamo pravim imenom, ali najčešće to ime bude – majka. I evo šta rijetko ko priznaje naglas: ne drži vas majka. Drži v

Ogorčenost prema roditeljima ima više razloga. To može biti ogorčenost na majku koja te „nije dovoljno voljela“. Na oca koji je „vrištao i tukao te“. Na oboje, koji su „ti uništili život“. Možeš o njoj govoriti satima. Sa tugom, sa suzama, s pravednim bijesom. "Poliraš" je kao kolekcionar rijedak novčić. Poznaješ sve njene strane, sve nijanse, sve zareze. Ta uvreda je centar tvoje vaseljene. Tvoj kompas. Tvoje opravdanje. Tvoja religija. Iskreno vjeruješ da je ona dokaz tvoje

Kada sam bila mlađa, činilo mi se da ljubav prema djeci može sve izdržati. Prelaziš peko uvreda, gutaš suze, ubjeđuješ sebe da je najvažnije sačuvati porodicu. Često sam mislila da to tako treba: trpjeti, šutjeti, opraštati. No, s godinama sam shvatila da beskrajno opraštanje lomi čovjeka. Starost omekšava srce, ali baš tada je važno zapamtiti da se ljubav prema djeci ne smije pretvoriti u potpuno odricanje od sebe. Kada prestanemo razmišljati o vlastitim osjećajima, u nama s

Ovo je članak nakon kojeg ćeš shvatiti zašto si tako dugo tražila onoga koga nije bilo pored tebe. Postoje rane koje se ne vide. Nema modrica. Nema ožiljaka. Niko čak neće reći da si traumatizirana. Ali ti to nosiš u sebi — u svakom izboru, svakom muškarcu, svakoj suzi koju noću kriješ na jastuku. Ti si kćerka muškarca kojeg nije bilo. Fizički, emocionalno, psihološki. Ti si kćerka oca-duha. Ko je otac-duh? To nije uvijek muškarac koji je doslovno otišao ili napustio porodicu

Ponekad, sjedeći u metrou ili posmatrajući porodice u kafićima, javlja se pitanje: zašto u nekim porodicama djeca gledaju roditelje s toplinom i poštovanjem, a u drugima se čuje razdraženost, provlači grubost, kao da je između bliskih ljudi izrasla hladna zidina? Naizgled isti roditelji, ista djeca, ali atmosfera je potpuno drugačija. I svaki put se želi razumjeti: odakle ta razlika? Od čega zavisi hoće li se dijete odnositi prema majci ili ocu s zahvalnošću ili, naprotiv, s

U mnogim porodicama — bez obzira na kulturu, tradiciju ili stepen obrazovanja — može se uočiti određeni obrazac u načinu na koji majke odnose prema kćerkama i sinovima. Neke majke nehotice (a ponekad i svjesno) nameću kćerke u uloge koje im uskraćuju autonomiju, dok sinove razmaženo štite od posledica i odgovornosti. Ovakvi obrasci imaju duboke psihološke i socijalne posljedice, ne samo na djecu u djetinjstvu, nego i na njihovu budućnost kao odraslih ljudi. 1. Osnova problema

Ovo pitanje muči milione ljudi. Zašto baš ti roditelji? Zašto sam baš ja postala mama baš tog djeteta? Zašto se moja beba rodila baš kod nas, u našoj priči, sa svim našim greškama, slabostima i strahovima? Neko ovo pitanje postavlja s oduševljenjem, gledajući lice uspavane bebe i osjećajući neobjašnjivu zahvalnost. A neko – s bolom: kada se dijete rodi „u pogrešno vrijeme“, kada je porodica u krizi, kada se roditelji osjećaju nedovoljno dobrima. Istina je da iza rođenja djete

U mom kabinetu 45-godišnja Sara iznenada je briznula u plač na jednostavno pitanje: „Ispričajte o svom djetinjstvu“. Narednih pola sata nije mogla zaustaviti suze. „Ne razumijem šta mi je, — govorila je kroz jecaje. — Pa imala sam normalno djetinjstvo. Mama me nije tukla, hranila me, oblačila. Zašto toliko boli?“ Nevidljiva rana koja traje cijeli život Sara je odrasla u inteligentnoj porodici. Otac — inženjer, majka — profesorica književnosti. Mlađi brat — mamin miljenik, „su

Djetinjstvo mnogi odrasli vole pamtiti u „udobnoj verziji“. S mirisom pita, školskim priredbama, ljetnim raspustima i rečenicom „roditelji su dali sve od sebe“. Sve to može biti istina. Ali pored te istine često postoji i druga – mnogo manje prijatna. Postoje stvari koje dijete doživljava kao unutrašnju izdaju, i one se kasnije ne brišu samo zato što je prošlo mnogo godina. Najneugodnija misao za mnoge roditelje zvuči grubo – dijete može odrasti, početi zarađivati, zasnovati

Ljubav je složena stvar, stalno je miješamo sa nečim drugim. Nekad sa zavisnošću, nekad sa nezdravom vezanošću. Čini nam se da pokazujemo brigu i obasipamo pažnjom, a zapravo vršimo kontrolu i zanemarivanje, namećemo kompenzacijske funkcije i obaveze za zadovoljenje vlastitih, često sebičnih potreba. Zato je važno razgovarati o temi "kako razumjeti da vas roditelji nisu voljeli u djetinjstvu". Kako i zašto čitati ovaj članak Već vidimo talas negativnih reakcija ljudi koji lju