top of page

Šta čeka ljude u starosti: dirljive riječi Mihaila Prišvina

Admin
Sep 5
3 min read

Svako ima neku poznanicu (ili makar znaju za neku osobu u godinama) koja je veoma živahna, glasna, sva na adrenalinu. Skače s padobranom, vozi motor po stazi, jede šta hoće i smije se kad čuje savjete tipa „ne jedi noću“ ili „hodaj 10.000 koraka dnevno“.


Ona kaže: „Ako starost dođe – baviću se njom tada. A sada živim.“

I s jedne strane – to je tačno. A s druge – kao da u stomaku titra nešto zabrinjavajuće. Jer svakome od nas dođe trenutak kada tijelo počne podsjećati: „Nisam svemoguće. Umorno sam.“


Slomljeni oslonac

Nekada je bilo malo drugačije. Ne u smislu da je trava bila zelenija ili kobasica ukusnija, nego u samoj ideji starosti.

Dijete je bilo ne samo radost, nego i buduća podrška. Govorilo se jednostavno: „Kad odraste – dodaće čašu vode.“ A sada? Sada to zvuči kao nešto neprijatno. Kao da si već kriv što tražiš pomoć.

Neko kaže: „Ne želim da budem teret djeci.“ A neko više i ne polaže nadu – prosto ne vjeruje da se na nekoga može osloniti, kad noge počnu izdavati, a svijet postane brži nego što ti možeš stići.


Mudrost Prišvina

„U mladosti smo veoma puni života i rado svima u dug dajemo svoja bogatstva, ali kada pred starost krenemo dugove skupljati – niko ne daje. I to je veoma bolno.“ – Mihail Prišvin

Te riječi... one su kao gorka istina koju ne želimo uvijek čuti. Ali kad se uhvatiš u misli da ti nije više ni dvadeset, ni trideset, ni četrdeset – počneš slušati. Ne televizor, ne reklame za kolagen, nego tišinu unutra. Negdje u toj tišini živi spoznaja: vrijeme ne možeš zaustaviti, koliko god pokušavao.


Tihi strah

O njemu se ne govori naglas. O starosti.

Ali ona je već negdje blizu. Ne nužno u borama. Nekad – u zaboravnosti. Ili u onoj misli: „A šta ću ostaviti iza sebe? Kome ću biti potreban?“

Strah nije uvijek glasan. Češće je tih. Sjedi u najobičnijim stvarima: u usamljenom jutru, u dugoj bolesti, u propuštenom pozivu koji se nije desio.


„Starosti nema – to je mit!“

Mnogo bismo voljeli vjerovati u to. Da je starost samo broj. Da postoje sport, lijekovi, da u 70 možeš biti življi nego u 40.

Može i ne mora. Jer biologija nije nestala. Jer ne stare svi jednako. Neko ostane bistar do posljednjeg daha, a neko zaboravi imena već u šezdesetoj.

I tu se rađa tuga. Jer ne gubiš samo pamćenje, nego i svoju priču. Kao da sam iz sebe polako curiš – pomalo, neprimjetno.


„Niko ne daje“

Prišvin nije mislio na novac. Iako ovo važi i za novac. 

On govori o ulaganjima u druge. A mi mnogo dajemo: godine, snagu, strpljenje, brigu. Roditeljima, djeci, prijateljima. Živimo dajući, jer volimo, jer je tako ispravno. A onda, kada se vratiš po taj dug – nekad ne nađeš ništa.


Ne zato što su ljudi loši. Već zato što svako sada ima svoj život. Svoj umor. Svoje brige.


„I zato se tako rijetko sreću dobri: u starosti dobroti smeta uvreda.“ – Mihail Prišvin


E to je strašno. Ne izgubiti vid ili sluh, već dobrotu. Jer uvreda raste u samoći. Kada nikome nisi potreban. Ili misliš da nisi – a to je, možda, još gore.


Istočna mudrost

Postoji stara istočna izreka: „Učini dobro i baci ga u vodu.“

Lijepa, duboka misao. Ali teško ju je prihvatiti kada duša traži odjek, barem pogled zauzvrat.


A kod Remarka je suvlje, ali iskrenije:

„Ko ništa ne očekuje, nikada neće biti razočaran. Eto dobrog životnog pravila.“ – Erih Marija Remark, „Trijumfalna kapija“

I stvarno. Kad prestaneš očekivati, lakše se diše. Jer tada je sve dobro – ne dug, nego poklon.


Živjeti – ne žureći

„U životu sam previše žurio, a trebalo je usporavati...“


U tim riječima ima gorčine. Ali ne one što te čini zlim. Već one što se pretvara u mudrost. Jer sva ta žurba, trke, sva „mora“ i „brže“ – dobri su dok si mlad. A onda shvatiš da se ne sjećaš ni mirisa, ni ukusa, ni lica.

Samo umor.


A moglo je biti drugačije. Sporo. Sa smislom. Sa ukusom života.


Šta ostaje?

Ostaje – biti. Ne praviti se mlad, nego biti stvaran.

Ostaje – pomiriti se sa tim da se neće sve vratiti. I ne svi.

Ostaje – učiti praštati. Sebi – zbog grešaka. Bližnjima – zbog šutnje.

Ostaje – vjerovati da u toj starosti može biti mira. Pa čak i radosti. Jer više ništa ne moraš. Ne duguješ ništa nikome. Pa ni sebi.


Ostaje – ne uvrijediti se. Jer u starosti čak je i uvreda luksuz koji je bolje sebi ne dozvoliti.


​(Pripremio: Drago Lončar)

©Copyright

Comments


bottom of page