97-ogodišnji psihijatar: "Ovo radim svako veče - i budim se bez anksioznosti i bola"

Cijeli život je pomagao drugima da se oslobode tjeskobe, ali je najvažnije sredstvo pronašao za sebe tek u devedesetim. Radi to svaku večer – i spava mirno.

Mir nije u tableti, nego u ritualu

Tako je rekao 97-godišnji psihijatar kojeg sam sasvim slučajno upoznala na jednom predavanju za studente u Rusiji. Njegovo ime je Maksim N. Sokolov. On nije doživio popularnost kao neki savremeni doktori, psiholozi i psihijatri (nećete naći njegova predavanja i tekstove na društvenim mrežama), ali sam iz razgovora sa njim dosta shvatila i naučila, jer čovjek jasno i precizno objašnajava gdje griješimo i vrijedi primijeniti njegove savjete. Meni je bila velika čast što sam ga upoznala, a želim sada vama prenijeti ono što mi je objašnjeno.

Govorio je tiho i smireno, jer je i sam bio primjer onoga o čemu je pričao.

Kada sam ga pitala kako uspijeva u tim godinama sačuvati bistar um i unutrašnji mir, nasmiješio se i odgovorio:

„Ja svaku večer radim jednu vježbu. Jednostavna je, ali me je upravo ona naučila da se budim bez tjeskobe i bola.“

„Mozak je kao dijete – treba ga uspavati“

Objasnio je da većina ljudi pravi istu grešku: idu na spavanje s uključenim mozgom.

„Oni kao zatvore oči, ali nastavljaju razmišljati, rješavati, prisjećati se. Mozak cijelu noć radi kao motor – i ujutro se bude umorni, s bolovima u tijelu i s tjeskobom.“

On je to nazivao „mentalnom nesanicom“ – kada tijelo spava, a misli i dalje trče.

Šta on radi svaku večer

„Ne legnem dok ne ‘očistim’ glavu.

Ne zube, ne kožu – nego baš misli.

To je moj lijek protiv tjeskobe.“

Radi vrlo jednostavnu, ali učinkovitu vježbu – „deset izdaha zahvalnosti“.

Prema njegovim riječima, upravo ona vraća tijelu smirenost, a mozgu tišinu.

Kako izvoditi „deset izdaha zahvalnosti“

Objasnio je korak po korak:

• Legnem na leđa i zatvorim oči.

• Ruke stavim na prsa – da osjetim disanje.

• Duboko udahnem kroz nos.

• Zatim polako izdahnem kroz usta.

• Na svakom izdahu sjetim se jedne stvari na kojoj sam danas zahvalan.

„Ponekad su to sitnice – šolja čaja, toplo sunce, osmijeh komšije. Ali mozgu je svejedno: on registruje mir, a ne tjeskobu“, kaže Sokolov.

Nakon deset izdaha tijelo se opušta, disanje se izjednačava, a misli se, kako on kaže, „rastvaraju u disanju“.

Zašto ovo djeluje

Objasnio je da mozak ne može istovremeno osjećati tjeskobu i zahvalnost.

Kada se prisjećamo lijepih trenutaka, aktiviraju se isti centri koji su odgovorni za osjećaj sigurnosti i radosti.

„Zahvalnost je suprotnost tjeskobi. Ona prebacuje nervni sistem iz režima ‘borbe’ u režim ‘oporavka’.“

Na fiziološkom nivou disanje se usporava, smanjuje se nivo kortizola – hormona stresa, a srce počinje kucati ujednačenije.

„Tada se tijelo prestaje ‘stiskati’ i počinje samo sebe liječiti.“

Njegov večernji ritual

Podijelio je svoj raspored:

• Dva sata prije spavanja – bez televizije i vijesti.

• Sat vremena prije – topla voda, malo čitanja, blago svjetlo.

• Pred spavanje – deset izdaha zahvalnosti.

„Ne tražim razlog za zahvalnost. Samo dopuštam da uspomene dolaze. I svaku prihvatam – kao topli talas.“

Tvrdi da zaspi za pet do sedam minuta i da se budi bez osjećaja težine, čak i ako je spavao samo pet sati.

Šta tijelo osjeća poslije

Kada sam sama isprobala ovu metodu, već na trećem izdahu pojavilo se neobično osjećanje: kao da napetost izlazi iz grudi.

Nakon deset izdaha – blago zijevanje i toplina u dlanovima

A ujutro – smirenost, kao da je „unutrašnja buka isključena“.

Nema misli „šta nisam stigla“, nema tjeskobe „šta će biti sutra“. Samo osjećaj mira i unutrašnje čistoće.

Zašto je ovo korisno ne samo za psihu

Psihijatar je objašnjavao da večernja tjeskoba utiče ne samo na raspoloženje, nego i na fizičko stanje:

• povišava se pritisak,

• krvni sudovi se grče,

• remeti se cirkulacija,

• mišići ostaju u napetosti čak i tokom sna.

Zbog toga se ljudi često bude s bolovima u leđima, vratu, vilici – tijelo je cijelo vrijeme bilo „spremno za odbranu“.

„Kada pustiš misli, tijelo takođe pušta napetost. Tada nestaje i bol.“

Malo pravilo kojem uči sve „Nikada ne idi spavati sa teškim srcem.“

Ako je dan bio težak, in savjetuje da se naglas kaže:

„Da, bilo je teško, ali sam ipak zahvalan.“

To je jednostavna rečenica, ali ona „otključava“ unutrašnji konflikt.

Mozak prestaje tražiti rješenje i konačno se odmara.

„Tako pomažete sebi ne samo da zaspite, nego i da ne nosite tjeskobu u sutrašnji dan.“

Kako ovo uvesti u svoj život

Savjetuje da se počne od malog:

• Leći, ugasiti svjetlo i samo slušati disanje.

• Na prvom izdahu u sebi reći: „Zahvalan sam što sam živ.“

• Na drugom: „Zahvalan sam što dišem.“

• Na trećem: sjetiti se bilo koje prijatne sitnice iz dana.​

Ne tjerajte sebe da osjećate – samo se prisjećajte.

Nakon sedam dana mozak će sam početi tražiti dobro, i primijetićete da je ujutro tjeskobe sve manje.

Njegove riječi koje biste poželjeli okačiti na zid:

„Mir nije odsustvo problema.

Mir je sigurnost da se možeš sa njima nositi.

A ta sigurnost se rađa naveče, u tišini.“

Zaključak

Shvatila sam: tijelo se ne može odmoriti dok je mozak još budan.

I obrnuto – smirena glava liječi i tijelo.

Od tada svaku večer radim „deset izdaha zahvalnosti“.

Ponekad zaspim već na šestom.

Ponekad stignem do svih deset.

Ali ujutro se uvijek budim bez tjeskobe i bez bola.

Ispostavlja se da mir ne daju tablete, nego navika da se dan pusti prije sna. Ali mi moramo raditi na tome da stvorimo tu naviku.

VAŽNO:

Ovaj članak je napisan u informativne svrhe, jer može nekome koristiti.

Ne zamjenjuje posjetu ljekaru, ne postavlja dijagnozu i ne propisuje terapiju.

Čuvajte zdravlje i ne liječite se sami.

​(Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut)

©Copyright