Psihijatar Vladimir Mendelevič: "Osjećaj duhovne praznine je novi fenomen"

Sve više se mladih ljudi obraća psihijatrima, mnogo češće nego ranije. Spremni su ne samo otvoreno razgovarati sa stručnjacima o svojim problemima, već i prolaziti liječenje u specijaliziranim klinikama.

Savremeni mladi ljudi ne znaju ko su i šta žele. Sa tim zahtjevima, ne bojeći se ni osude, ni potencijalnog upisa u psihijatrijsku evidenciju, obraćaju se psihijatrima. O tome govori psihijatar, psiholog, šef Katedre za psihijatriju i medicinsku psihologiju Kazanjskog državnog medicinskog univerziteta, profesor Vladimir Mendelevič.

Prema njegovim riječima, psihijatri su se suočili s novim kliničkim fenomenom, na primjer s osjećajem duševne praznine, na koji se žale generacija „Z“. Milenijalci imaju drugi problem – subjektivne psihičke smetnje.

​Problemi nove generacije

— Kako su događaji i procesi posljednjih 25 godina uticali na generaciju koja se morala prilagođavati brzim promjenama i na one koji su rasli i formirali se kao ličnost paralelno s tim promjenama? Postoje li suštinske razlike u psihi generacija milenijalaca i generacije "Z"?

— Sa naučnog stanovišta ne postoje uvjerljiva istraživanja koja bi pokazala da se ove generacije dramatično razlikuju. Ali u životu i kliničkom radu vidim da su to različiti ljudi: imaju različite interese, vrijednosti, načine komunikacije s okolinom. Sve je promijenio internet, virtuelna stvarnost, vještačka inteligencija koja je ušla u naš život i nastaviće sve dublje prodirati u njega.

Po mom iskustvu, prva značajna promjena je to što ljudi ne znaju šta žele i ne mogu odrediti svoje životne planove. Često dolaze s problemom da ne znaju šta će raditi, ne znaju u kom pravcu se usmjeriti, da im, u suštini, ništa nije zanimljivo. Toga ranije nije bilo. Ljudi prethodnih generacija živjeli su u uslovima u kojima su mogli predviđati svoju budućnost i, što je najvažnije, znali su šta žele – često je to bilo materijalno, ali često i duhovno usmjerenje. Novije generacije često muči pitanje: šta želim postići? Ono je povezano s tim koliko čovjek razumije sebe. I upravo mlada generacija sebe ne razumije na način na koji su se razumjele prethodne.

Drugo – oni ne znaju ko su, šta predstavljaju i kako izgledaju u očima drugih. To se naziva difuzni identitet: čovjek ne može identifikovati sebe, povezati se ni sa čim ni sa kim konkretnim. Da i ne govorimo o rodnom identitetu – oni su po tom pitanju tolerantniji, to ne spada u sferu njihovih principijelnih prigovora i interesa, njima je zanimljiv čovjek kao takav. Oni teže suštini pojava. Postoji mišljenje da je mlada generacija romantičnija. Naučnih potvrda za to nema, ali se smatra da su se odmakli od cinizma koji je bio svojstven prethodnim generacijama.

Treće – nemaju veliki vještinu ispoljavanja osjećaja prema drugima u stvarnom životu. Oni uglavnom komuniciraju na internetu i to im je dovoljno. I što je najvažnije, nemaju želju da virtuelni život prebace u stvarni. Mogu nazvati prijateljem osobu koju nikada nisu vidjeli. To je novi oblik prijateljstva – virtuelni. I prema njemu se odnose kao prema veoma značajnom i važnom. I ljubav im je ista takva. To je nešto što nije postojalo u drugim generacijama: prije 25 godina to je bilo nemoguće zamisliti.

— Sa kakvim problemima mladi ljudi danas najčešće obraćaju psihijatru? Jesu li se oni promijenili u proteklih 25 godina?

— Prije 25 godina pojavile su se hemijske zavisnosti koje su postale glavna problematika generacije. Mladi su tražili nova iskustva kroz eksperimente sa hemijski izmijenjenim stanjima svijesti. Taj trend se značajno smanjio. Promijenio se odnos prema stimulativnim supstancama, tražene su supstance sa drugačijim svojstvima – pored euforičnog efekta postao je važan i stimulativni efekat. Zato se mladi ljudi koji osjećaju tromost, umor i gubitak interesa za život okreću. Hemijske zavisnosti i dalje su aktuelne.

Pojavile su se nehemijske (ponašajne) zavisnosti koje mladi ne doživljavaju kao patologiju. Mladi ljudi danas se najčešće obraćaju s pitanjima: ne znam šta da radim, ništa me ne zanima, praznina mi je u duši. Osjećaj duševne praznine je novi fenomen koji sada ispitujemo. Još prije 10–20 godina toga nije bilo. Osjećaj praznine odražava proces depersonalizacije – narušavanje cjelovitog i dosljednog doživljaja sebe kao ličnosti.

Drugi psihički poremećaji, na primjer shizofrenija, i dalje su zastupljeni kod oko 1% stanovništva, kao i ranije. Posebnih promjena u učestalosti „teških“, biološki uslovljenih psihičkih poremećaja nije bilo. Bipolarnog afektivnog poremećaja nije postalo više, samo se o njemu češće govori, postalo je „moderno“ postavljati sebi tu dijagnozu. Povećao se broj psiholoških problema i poremećaja ishrane.

— Jesu li psihijatrijske bolesti danas "napredovale"?

— Po mojim zapažanjima, mladi se psihijatrima obraćaju češće nego ranije. Mislim da je to povezano s tim što oni ne stigmatizuju ovaj proces, a ne zato što su se pojavili neki novi problemi. Oni se ne boje psihijatrijskog evidencijskog praćenja kao prethodne generacije. Mladi u tome ne vide nikakvu opasnost. Oni ne predviđaju baš dobro svoj realni život, pa ne znaju kako se to može odraziti na njih. Važnije im je dobiti pomoć ili savjet.

Kod mene je bio mladić koji je izjavio da je spreman da ide u psihijatrijsku bolnicu. Iz ugla drugih generacija to je katastrofa, a za njega to je čak i zanimljivo: „leći ću, razmotrićete me, hoću vašu pomoć“.

Među mladima je generalno postalo moderno dijagnosticirati svoje psihičko stanje. Vole prolaziti psihološke testove, spremni su sasvim opušteno razgovarati s psihologom, psihijatrom, pričati o svojim problemima.

— Kakav je danas „portret“ stanovnika koji se obraćaju psihijatru? Kako se promijenio za 25 godina?

— To je "galerija portreta". Obraćaju se suštinski različiti ljudi sa ogromnim brojem različitih problema: od starijih osoba s demencijom do osoba s poremećajima iz autističnog spektra, čega ranije takođe nije bilo. U psihijatriji ne postoji „prosječna temperatura u bolnici“.

— Je li se u posljednjih 25 godina promijenio odnos društva prema ljudima s psihičkim bolestima? Koji mitovi i zablude i dalje postoje?

— Među srednjom i starijom generacijom mitovi i dalje postoje. Njih je znatno manje među mladima – oni se ne boje psihički bolesnih ljudi, normalno komuniciraju s njima, suosjećaju, spremni su pomoći.

Ako će stručnjaci jasno objašnjavati, a novinari i blogeri podržavati naučni pristup, a ne širiti mitove, onda ćemo se polako kretati u tom pravcu.

Trendovi i moda

— Ove jeseni mediji su pisali da su se psihijatri suočili sa navalom pacijenata-radnika opsjednutih poslom. Da li se to zaista dešava i kakav je uticaj rada kao faktora na mentalno zdravlje?

— Radoholizam nije bolest. Niko se još nije obratio sa zahtjevom „želim se riješiti želje za radom“.

— A perfekcionizam kao problem, da li je prisutan među onima koji traže pomoć?

— Rijetko, ali obraćaju se zbog perfekcionizma. Međutim, zahtjev je povezan s tim kako se riješiti onoga što je posljedica perfekcionizma – anksioznosti: „neću sve uraditi kako treba“, „kritikovat će me“. Dakle, to je više fenomen anksioznosti i opsesivnosti nego samog perfekcionizma. Perfekcionizam u suštini nije loš – to su odgovornost, tačnost, temeljitost, savjesnost.

— Još jedna pojava o kojoj se ove jeseni raspravljalo na internetu je „durking“ – trend odmora u psihijatrijskim klinikama među mlađim ljudima. S čim to može biti povezano?

— Mislim da oni to rade iz zabave. Mi to ponašanje ne razmatramo u kategorijama dobro ili loše, normalno ili nenormalno. To je nova realnost: oni su drugačiji, srednja generacija je drugačija, starija takođe drugačija. Svi su različiti.

Oni se time igraju. Na primjer, odakle se pojavio „kvadrobing“? To je igra, neobičan način socijalizacije, provjere sebe. Starija generacija to ne odobrava, iz njihove perspektive to je ludost. Ali „kvadrobingovci“ nisu ludi ljudi, oni se ne poistovjećuju sa mačkom ili psom.

Generalno, kaže se da je na ulici, u odjeći, postalo moderno ponašanje koje je ranije bilo svojstveno psihički bolesnima. Na primjer, poderane farmerice. Ranije bi se smatralo da osoba koja ih nosi nema normalne higijenske navike, jer ne želi da bude čista i uredna. To je moda. A moda prati psihološke potrebe: biti neobičan, izdvojiti se iz mase, doživjeti nešto potpuno novo. Ipak, mislim da je to više svojstveno milenijalcima nego generaciji "Z".

Subjektivni psihički poremećaji

— Posljednjih godina došlo je do naglog razvoja profesija psihologa, koučeva-psihologa i drugih stručnjaka za mentalno zdravlje koji aktivno govore o raznim poremećajima na društvenim mrežama. Nije li to dovelo do toga da ljudi počnu „izmišljati“ dijagnoze i namjerno tražiti simptome kod sebe?

— Naravno da jeste. Pojavili su se takozvani subjektivni psihički poremećaji, čega nikada ranije nije bilo. I oni se više tiču milenijalaca nego generacije Z. To dolazi iz psihopatološke zabrinutosti, želje da se provjeri – možda sam bolestan – pomoću raznih testova na internetu. Ljudi sami sebi postavljaju dijagnoze. Objektivno, one se najčešće ne potvrđuju.

U ogromnoj većini slučajeva informacije na društvenim mrežama su iskrivljene. Ljudi koji govore o mentalnom zdravlju često sebi postavljaju pogrešne dijagnoze. Načine da se s tim nose smišljaju sami. Bilo je istraživanja koja su pokazala da je 90% informacija o psihičkim poremećajima na TikToku lažno, dok je o fizičkom zdravlju oko 90% tačno.

— Depresija je vjerovatno najčešća bolest koju ljudi sami sebi dijagnosticiraju. Koliko je ona rasprostranjena?

— Depresija i anksioznost su najčešći razlozi obraćanja. Istovremeno, čini mi se da i dalje postoji tendencija da se depresija smatra ne bolešću, već slabošću. Govore: „saberi se, počni raditi, ne leži kod kuće“. Tendencija nepriznavanja bolesti u nauci se naziva anozognozija, i ona i dalje postoji.

Jedina bolest o kojoj niko javno ne govori je shizofrenija. Ili kažu, ali to su rijetki slučajevi, i o toj osobi onda misle: pa eto, i ovdje nije adekvatan.

Pomoć i liječenje

— Kako se u posljednjih 25 godina promijenio sistem pružanja medicinske pomoći ljudima s psihijatrijskim bolestima?

— Postao je naučno utemeljeniji. Ali to je opšti trend, mi smo dio opšteg psihijatrijskog sistema. Pojavile su se kliničke preporuke zasnovane na dokazima. U njih se uključuju lijekovi i tehnologije koje su prošle provjere i dobile dokaz o efikasnosti i sigurnosti.

— Postoji li u vašoj republici Tatarstanu deficit psihijatara? I je li ova specijalizacija popularna među studentima medicine?

— Postoji deficit ljekara uopće, pa tako i psihijatara. Po mojim zapažanjima, u posljednjih nekoliko godina interes studenata za psihijatriju je porastao, iako je bilo perioda „pada“. Sada je konkurencija ogromna. Mislim da je to povezano s promjenama u načinu predavanja.

Ranije su studente u psihijatrijskoj bolnici odmah odvodili u hronična odjeljenja, i nakon onoga što se tamo vidi, ne poželi svako da ide u tu profesiju. Ali psihijatrija se promijenila, postala je ne samo stacionarna nego i ambulantna. To se zove deinstitucionalizacija. Broj bolničkih kreveta se smanjio, a ambulantna psihijatrija je počela aktivno da se razvija.

— Da li treba ići privatnom stručnjaku ako postoji pomoć u okviru državnog zdravstvenog sistema?

— U privatne klinike liječnici odlaze iz državnih ili rade paralelno. Ljudi biraju privatni sektor jer žele izbjeći psihijatrijsku evidenciju. Drugo, uslovi su bolji nego u državnim psihijatrijskim bolnicama koje su često u starim zgradama.

Privatne klinike su se pojavile u posljednjih 25 godina. U Kazanju ih nema mnogo. Treba razumjeti da privatno ne znači nužno bolje. Po mom mišljenju, privatne klinike više naglasak stavljaju ne na kvalitet liječenja, nego na uslove i ljubaznost osoblja. Može li se kvalitet procijeniti prema tim kriterijima? U psihijatriji sigurno ne.

— Je li skupo liječiti psihijatrijske bolesti?

— Zavisi s čim se poredi. Ako se poredi sa zapadnim zemljama – jeftino. Ako sa drugim medicinskim oblastima, mislim da su cijene uporedive.

— Može li se reći da su stanovnici generalno postali svjesniji kada je riječ o njihovom mentalnom zdravlju?

— Da, nesumnjivo.

​(Pripremio: Drago Lončar)

©Copyright