Tamna strana visoke inteligencije: nadareni u društvu prosječnih

U teoriji, društvo želi «nadarene» ljude. Društvo, u teoriji, želi ljude sa jedinstvenim talentima i sposobnostima, divimo se onima koji dominiraju određenim područjem nauke, umjetnosti, sporta. 

Ukoliko pitate bilo koju majku ili oca, svi bi voljeli da imaju dijete sa visokim IQ-om, jer u društvu inteligencija još uvijek važi kao sinonim za uspjeh u životu.

Međutim, društvo se uglavnom sastoji od prosječnih ili "ispodprosječnih" osoba, i za pojedinca sa IQ-om iznad prosjeka, taj "IQ" može postati nevjerovatan teret. 

Društvo, u stvari, ne zna šta znači visoka inteligencija. Ona nema veze sa usjehom djeteta u školi, ni sa bilo kakvim uspjehom u životu pojedinca. U društvu prosječnih ili onih sa nižim IQ-om, visok IQ može postati ogroman teret. Društvo vrlo često i prezire pojedince sa visokim IQ-om, je se oni ne uklapaju lako u moru prosječnih.

Sa druge strane, i djeca su uvjerena kako ništa ne može biti tako izvanredno kao «biti pametan». Vlada sveopšta zabluda kako "nadareni" polažu ispite sa dobrim ocjenama bez mnogo truda ili napornog učenja. Međutm, svaki psiholog ili roditelj djeteta sa visokim IQ-om zna da ovo nije uvijek tačno.

Stvarnost ima drugačija pravila i pruža drugačije uvide: djeca, đaci i studenti sa visokim koeficijentom inteligencije često ostaju neprimjećeni tokom dobrog dijela svog školskog života – često i kasnije tokom svog «radnog» vijeka. Ne dobijaju uvijek dobre ocjene i ne sklapaju lako prijateljstva. Najčešće su ovo pojedinci «čudaci» koji ne sjede u prvim redovima u školskim klupama već se povlače u poslednje klupe, gdje "uranjanju" u svoj svijet i gdje ne privlače pažnju.

Inteligencija koju je teško kontrolisati

Činjenica da je neko izuzetno inteligentan ne garantuje uvijek dobre rezulate u školi. Prvo, kod ovakvih učenika se često javlja dosada. Dijete sa visokim IQ-om se ne osjeća zainteresovanim ili stimulisanim stvarima oko sebe i ima tendenciju da se redovno "isključuje". Zauzima pasivan stav koji može čak da dovode i do neuspjeha u školi. Oni imaju svoje ideje i interesovanja koja se uopšte ne moraju slagati sa idejema iz školskog gradiva.

U drugim slučajevima postoje đaci i studenti koji ne znaju kako da kontrolišu svoje ideje, um i maštu. 

Ponekad, kada treba da odgovori na jednostavno pitanje prilikom ispitivanja, dijete može početi da razmišlja previše i daje preopširne odgovore i zaključke. I tako nikad ni ne odgovori na pitanje.​ Zapravo, u knjizi "Previše pametna da bi bila srećna" («Trop intelligent pour être heureux» francuske autorke Jeanne Siaud-Facchin), devojka objašnjava da, dok su njeni vršnjaci došli do jednog rješenja za zadati problem, ona je došla do 25 rješenja. Osjeća se nesposobnom da uopšte dođe do zaključka, jer se tražio jedan zaključak.

Arborescentno rezonovanje. Rasuđivanje koje je karakteristično za izuzetno inteligentne ljude se zove arborescentno rezonovanje. Kada um dobije podstrek, on počinje da generiše jednu ideju za drugom, mada u mnogim slučajevima bez jasnih veza između njih. To liči na veoma gusto drvo sa bezbroj "grana" koje «rastu» tako da ih osoba ne može kontrolisati ili organizovati.

 Emocionalne krize

Drugi aspekat koji treba razmotriti jeste emotivna osjetljivost. Biti izuzetno inteligentan znači imati veoma duboku i transcendentalnu viziju stvarnosti i svijeta.

Ponekad samo gledanje vijesti čini da se ovakvi ljudi osjećaju ljuti i puni skepticizma prema cijelom čovječanstvu.

Emocije imaju snažan uticaj. Oni ne mogu kontrolisati uticaj koji određeni događaji imaju na njih, niti svoje reakcije na te događaje. Često su to događaji koje većina ljudi ni ne primjećuje. Ljudi sa visokom IQ-om, u stvari, primjećuju previše i osjećaju previše.

​​Takođe, pogrešno uvjerenje je da su izuzetno inteligentni ljudi hladni. Njihov kapacitet za empatiju je ogroman – mnogo veći nego kod prosječno inteligentnih ljudi. Zbog toga oni više vole da se izoluju kako ne bi patili. Drže se na distanci kako bi se sačuvali, to je njihov mehanizam odbrane.

Njihov emocionalni svijet je jako složen i intenzivan, ali oni takođe prenose taj intenzitet kroz kreativnost i inspiraciju.

Visoka inteligencija ne bi trebalo da znači da je sreća nedostižna

Dok čitate ovo, možete pomisliti da je visok stepen inteligencije praktično poremećaj. Ali to nije tačno.

Nadareno dijete će prolaziti kroz školu neprimjetno sa malo akademskog interesovanja i živjeti u ličnoj izolaciji gdje se mogu pojaviti problemi kao što je anksioznost ili depresija. Ovo se dešava jer se ne uklapa u društvo prosječno inteligentnih osoba, pa još i kada postane svjesno da prosječno inteligentni dobijaju bolje šanse u životu, dok nadareni pojedinci ne nalaze lako svoje «jato», javljaju se dodatna razočarenja kojih se nije lako osloboditi.

Svjetska zdravstvena organizacija dalje objašnjava: Visoka inteligencija se ne može odvojiti od emocija. Nju dalje karakteriše: preosjetljivost, hiperestezija (pretjerena osjetljvost i razdražljivost), hiperemotilnost (hiperkineza), hiper-zrelost, hiperstimulacija, i arborescentno rezonovaj.

Biti izuzetno inteligentan može značiti da osoba živi daleko u svom svijetu, sa umom čije su misli haotične, duboke i veoma intenzivne.

Uloga roditelja, vaspitača ili psihologa je da im ponude odgovarajuće strategije za pronalaženje ravnoteže i mira. Strategije za postizanje i ostvarenje njihovog potencijala - i sreće.

REFERENCE:

1. Karpinski, R. I., Kolb, A. M. K., Tetreault, N. A., & Borowsky, T. B. (2018). High intelligence: A risk factor for psychological and physiological overexcitabilities. Intelligence, 66, 8–23. DOI: 10.1016/j.intell.2017.09.001

2. Gross, M. U. M. (2004). Exceptionally gifted children (2nd ed.). RoutledgeFalmer.

3. Neihart, M. (1999). The impact of giftedness on psychological well-being: What does the empirical literature say? Roeper Review, 22(1), 10–17. DOI: 10.1080/02783199909553991

4. Vuyk, M. A., Krieshok, T. S., & Kerr, B. A. (2016). Openness to experience rather than intelligence is the main predictor of creativity in gifted adults. Creativity Research Journal, 28(2), 162–169. DOI: 10.1080/10400419.2016.1162543

5. Mendaglio, S. (Ed.). (2008). Dabrowski’s theory of positive disintegration. Great Potential Press.

6. Wirthwein, L., & Rost, D. H. (2011). Giftedness and subjective well-being: A study with adults. Learning and Individual Differences, 21(2), 182–186. DOI: 10.1016/j.lindif.2011.01.001

7. Jackson, P. S., & Peterson, J. (2003). Depressive disorder in highly gifted adolescents. Journal of Secondary Gifted Education, 14(3), 175–186. DOI: 10.4219/jsge-2003-430