Zašto empate biraju one koji ih uništavaju
Updated: 5 days ago
Postoje ljudi kod kojih se ljubavna priča često ponavlja na isti način, čak i kada se lica mijenjaju.
Najprije se pojavi neko koga treba spasavati, izvlačiti, podržavati, neko koga je strašno ostaviti bez nadzora nad svijetom. On je ranjen, zbunjen, zavisan, nestabilan, ponekad sjajan i harizmatičan, ponekad slomljen i tih, ali uvijek postoji nešto zbog čega sebi kažete: „Pa ko će, ako ne ja“.
Empata se rijetko zaljubljuje u stabilnu, odraslu osobu koja se oslanja na sebe. Pored takve osobe nema potrebe pogađati raspoloženje, izdahnjivati tuđu anksioznost, držati emocionalno polje. Tamo je previše mirno i nejasno šta raditi sa naviknutom preosjetljivošću. Mnogo je poznatiji osjećaj da se drugi opet ne snalazi, opet tone, opet traži fino podešavanje. Upravo tu nesvjesno šapuće: „Sada ću sigurno biti potreban“.
U djetinjstvu sve nije počinjalo sa karmom niti sa sudbinom, već s vrlo konkretnom porodičnom atmosferom. Tamo gdje je odrasla osoba bila nestabilna, anksiozna, zavisna, emocionalno hladna ili, naprotiv, eksplozivna, dijete sa pojačanom osjetljivošću bilo je primorano razviti jednu sposobnost jače od ostalih. Trebalo je skenirati stanje roditelja, prilagođavati se njihovom raspoloženju, izgladiti konflikte, predviđati ispade, biti poslušan i „razumijevajući“. Tako se formiralo uvjerenje da je ljubav uvijek povezana s napetošću: ako se opustim i budem samo dijete, prestaće me primjećivati.
Upravo iz te tačke izrasta odrasla odanost razarajućim partnerima. Empata bira one koji ne nose sami sebe, jer mu je u tom scenariju uloga jasna. Ako je pored njega osoba koja je stabilna, poštuje granice i odgovorna je za svoj život, javlja se čudna praznina. Nervni sistem, naviknut decenijama živjeti u režimu skenera, ne pronalazi posao i počinje se uznemiravati još više nego u haosu. Mnogo je poznatije biti pored nekoga ko ima vječne dugove, krize, zastoje, zavisnosti, emocionalne uspone i padove. Tada se odmah uključuje staro znanje: „Ako budem tu, ne odem, izdržim, možda me konačno neće ostaviti“.
Empata privlači onoga ko ne može nositi sam sebe ne zato što ne vidi očigledno, već zato što je biti oslonac drugome nekada bio jedini način da makar nekako osjeti oslonac pod sobom. U djetinjstvu je to bio pokušaj stabilizacije odrasle osobe koji je čas nestajao, čas se rušio, čas bio divan, a čas zastrašujući. Odrasla osoba danas to može nazivati „dubokom ljubavlju“, „posebnom vezom“, „karmičkom lekcijom“, ali u dubini i dalje živi strah: ako prestanem spašavati, prestaće me birati.
Izdržavati ono što se ne može izdržati, to empata nije naučio juče. On ili ona pamti kako je kao mali sjedio u kuhinji i slušao roditeljske žalbe, kako je smirivao napetost između majke i oca, kako je preuzimao tuđe tajne, osjećaje, histerije. Tada izlaza nije bilo, iz tih odnosa nije se moglo otići, psiholog nije bio pri ruci, preostajalo je samo širiti vlastite granice izdržljivosti. Sada se u odrasloj vezi ista strategija uključuje automatski: trpite grubost, emocionalno nasilje, hronično odsustvo povratne reakcije, objašnjavate to teškim karakterom, traumama, teškim djetinjstvom partnera i govorite sebi da je snaga u tome da se izdrži.
Spolja to izgleda lijepo. Empata govori o svojoj sposobnosti da „voli uprkos svemu“, da „vidi najbolje u čovjeku“, da „razumije njegovo pravo ja“. Iznutra je to često drugo stanje: strah da će postati nepotreban ako pored njega bude neko kome ne treba stalna emocionalna reanimacija. Ljubav prestaje biti međusobno kretanje dvoje odraslih i postaje preživljavanje djeteta koje se jako boji da će, ako slučajno kaže „I meni je bolno“ ili „Meni ovo ne odgovara“, odmah biti zamijenjeno nekim manje zahtjevnim.
Često je upravo empata sklon obezvređivati vlastite traume i stavljati bol partnera na pijedestal. „Njemu je teže“, „Njoj je gore“, „Moji osjećaji mogu sačekati“. Tako je djelovala psiha djeteta koje je vidjelo patnju odraslog i činilo jedini potez koji mu je bio dostupan: odlagalo je vlastite potrebe kako ne bi dodalo težinu tuđoj nesreći. Odrasla osoba ponavlja taj gest, ali sada je ulog veći nego nekada, jer svaki takav odustanak od sebe udara po tijelu, po nervnom sistemu, po osjećaju vlastite vrijednosti.
Psihosomatika u ovoj konstrukciji nije slučajna. Tamo gdje ljutnja i protest nemaju pravo glasa, tijelo počinje govoriti umjesto njih. Kod empata su to često nesanica, anksioznost, napadi panike nakon još jedne „tihe“ svađe, epizode prejedanja nakon teškog razgovora, migrene uoči važnih susreta, osjećaj praznine i težine u tijelu nakon toga što su opet popustili, progutali, razumjeli, opravdali. Prejedanje i višak kilograma često postaju tihi oblik samokažnjavanja: kao da sebi govorite „Ako nemam pravo ljutiti se na tebe, ljutiću se na sebe“.
Razorni odnosi u ovoj logici prestaju biti slučajnost. To nije samo „nisam imao sreće s ljudima“, niti samo „ja sam magnet za toksične“. To je odanost starom ugovoru sklopljenom u djetinjstvu: ako budem dovoljno osjetljiv, strpljiv i nezamjenjiv, možda me prestanu ostavljati. Svaki novi partner kojeg treba spašavati daje iluziju da će ovaj put biti drugačije, da će vas ovaj put cijeniti zbog nevjerovatne količine unutarnjeg rada koji obavljate. A svaki novi neuspjeh samo dodatno učvršćuje scenario „sa mnom se tako i treba postupati“.
Na ovom mjestu posebno je važno uočiti jednu stvar: izbor onih koji razaraju nije pokazatelj slabosti, gluposti ili „loše karme“. To je pokazatelj snage nervnog sistema koji je nekada preživio na vrlo težak način i sada po inerciji ponavlja isti obrazac svuda gdje osjeti sličanost. Mozak uvijek teži poznatom, čak i kada je poznato bolno. Zato zdrav partner djeluje „dosadno“, „previše ispravno“, „neprivlačno“, dok osoba s emocionalnim provalijama i haosom iznutra izaziva snažan, gotovo mističan magnetizam.
Izlaz iz ovog scenarija nikada ne počinje zakletvom „Nikada više neću izabrati toksičnu osobu“. On počinje tihim priznanjem: „Da, poznato mi je da privlačim one koji ne nose sami sebe, i u tome postoji moj dio koristi i mog straha“. Koristi u osjećaju potrebnosti, nezamjenjivosti, važnosti. Straha u tome da će pored mirne i stabilne osobe konačno morati da se suočite s vlastitom prazninom, ljutnjom, usamljenošću, bolnom potrebom za ljubavlju, a ne s beskonačnim popravljanjem tuđih rupa.
Kada sebi počnete dopuštati da budete ne samo razumijevajuća osoba, nego i ranjiva osoba, ne samo prihvatajuća osoba, nego i zahtjevna osoba, ne samo strpljivi, nego i živi, krug izbora se postepeno mijenja. To se ne dešava jednim klikom, ali svaki put kada u odnosu postavite pitanje „Mogu li ovdje biti ja?“ umjesto „Kako da se još prilagodim da me ne ostave?“, pravite mali korak ka drugačijem životu.
Empate će uvijek biti osjetljivi i to je njihov ogroman resurs. Pitanje je kome i na čiji račun ta osjetljivost služi. Dok god radi samo na spašavanju onih koji razaraju, tijelo ostaje jedino mjesto gdje vaša vlastita bol ima pravo biti izgovorena. Kada pak postepeno vraćate sebi pravo na izbor i na ljutnju, osjetljivost prestaje biti instrument samouništenja i postaje ono što je od početka mogla biti – način da se grade odnosi u kojima se drugoga može voljeti, a da to ne bude po cijenu vlastitog života.
REFERENCE:
Orloff, J. (2017). The Empath’s Survival Guide: Life Strategies for Sensitive People. Sounds True.
Orloff, J. (2010). Emotional Freedom: Liberate Yourself from Negative Emotions and Transform Your Life. Three Rivers Press.
Simon, G. K. (2010). In Sheep’s Clothing: Understanding and Dealing with Manipulative People. A. J. Christopher.
Forward, S. (1997). Emotional Blackmail: When the People in Your Life Use Fear, Obligation, and Guilt to Manipulate You. HarperCollins.
Bancroft, L. (2002). Why Does He Do That? Inside the Minds of Angry and Controlling Men. Berkley Books.
Stark, E. (2007). Coercive Control: How Men Entrap Women in Personal Life. Oxford University Press.
Evans, P. (1996). The Verbally Abusive Relationship: How to Recognize It and How to Respond. Adams Media.
Cloud, H., & Townsend, J. (1992). Boundaries: When to Say Yes, How to Say No to Take Control of Your Life. Zondervan.
Goleman, D. (1995). Emotional Intelligence. Bantam Books.
Herman, J. L. (1992). Trauma and Recovery: The Aftermath of Violence—From Domestic Abuse to Political Terror. Basic Books.
