Skriveni bijes empata: ono što nikada ne priznaju naglas

Kod empate je ljutnja gotovo uvijek "pod zabranom". Spolja empata djeluje blag, strpljiv, razumijevajući, zna slušati i prilagoditi se, primjećuje i najmanju promjenu tuđeg raspoloženja i trudi se da svima oko sebe makar malo olakša.

Lako ga je opisati riječima „dobar“, „osjetljiv“, „zlatan čovjek“. Samo postoji jedna stvar koju rijetko priznaje čak i sam sebi — unutar tog dobrog čovjeka živi ogroman rezervoar bijesa, skupljan godinama, zbijen pod slojevima razumijevanja, objašnjenja i racionalizacija, i upravo ta potisnuta ljutnja polako se pretvara u psihosomatiku, višak kilograma, samokažnjavanje i izbor ljudi koji će ga nastaviti uništavati.

U djetinjstvu empata vrlo rano nauči da s njegovom agresijom „nešto nije u redu“. Ako glasno plače, posramljuju ga, ako se ljuti i viče, nazivaju ga nezahvalnim, ako pokušava zaštititi svoje granice, objašnjavaju mu da „to nije u redu“, da „pa ti razumiješ“, da je odraslima sada teže, da treba imati razumijevanja, izdržati, ne talasati.​

Svaki pokušaj da kaže „Boli me“ ili „Povrijeđen sam“ okreće se u korist odraslog: „Pogledaj kako je mama umorna“, „Tata ima težak posao“, „Šuti, ne pogoršavaj“. I vrlo osjetljivo dijete donosi zaključak koji kasnije određuje cijeli njegov odrasli život: ljutnja je opasna, a još opasnija — sopstvena.

Tako se formira naučeno „Ja moram razumjeti“. Empata odrasta s idejom da normalan, dobar čovjek mora razumjeti sve — onoga ko ga povrijedi, agresora, nasilnog partnera, nezahvalne rođake, toksičnog šefa. Uči tražiti razloge: teško djetinjstvo, stres, karakter, trauma, „on drugačije ne zna“, „ona je i sama nesretna“. I svaki put kada se u njemu pojavi zdravo pitanje „Kako si mogao tako sa mnom“, preko tog osjećaja se stavlja gust sloj razumijevanja i opravdanja. Odrasla agresija ostaje bez glasa, ne smatra se legitimnom i ne pušta se ni u govor ni u djelovanje.

Ali ljutnja ne nestaje zato što je objašnjena. Ona nastavlja da se gomila — zbog nezahvalnih ljudi koji su navikli da empata uvijek pomaže, zbog „grabežljivaca“ koji tu njegovu blagost osjećaju kao poziv za iskorištavanje, zbog porodice koja se stotinama puta oslanjala na njegovu snagu, ali se gotovo nikada nije pitala koja je cijena toga, zbog prijatelja za koje je on vječna psihološka kanta za smeće, i posebno okrutno — zbog samog sebe, zbog toga što je empata opet prešutio, opet se povio, opet razumio, oprostio i ostao. To više nije samo osjećaj, to je gust sloj unutrašnjeg bijesa koji se ne može usmjeriti vani, pa se okreće prema unutra.

Tijelo postaje prva meta. Tamo gdje bi u normalnim okolnostima agresija trebala ići u pokret, u glas, u zaštitu granica, kod empata ona ide u mišićni grč, u krvne sudove, u želudac, u crijeva. Neizrečeno „Ne“ pretvara se u hroničnu napetost u ramenima i vratu, zaglavljeno „Meni to nije dozvoljeno“ — u knedlu u grlu i probleme s gutanjem, progutane zamjerke — u grčeve, gastritis, sindrom iritabilnog crijeva. Srce reaguje preskakanjem na svaku situaciju u kojoj je opet iskorišten, glava puca nakon razgovora u kojima je opet sve razumio, sve opravdao i ostao bez prava na vlastitu bol. Organizam ne zna šta da radi s tom blokiranom energijom i šalje je na svoja najslabija mjesta.

Još jedan klasičan put skrivene ljutnje kod empata je prejedanje. Tamo gdje bi neko drugi viknuo, zalupio vratima ili otišao, empata ide u kuhinju. Ne priznaje sebi da je ljut, nego sebi iskreno govori da je samo umoran, da je zaslužio, da mu se jede „nešto ukusno“. U stvarnosti pokušava hranom zatrpati rupu iz koje izbija potisnuta agresija. Komadi neizrečenih rečenica „Meni to nije dozvoljeno“ gutaju se zajedno s hljebom i slatkišima, višak kilograma postaje oklop, ali i kazna — zaštita od svijeta i istovremeno udarac vlastitom samopoštovanju. Višak kilograma u toj logici često postaje tiho samomučenje: „Ako nemam pravo da se ljutim na vas, ljutiću se na svoje tijelo“.

Samokažnjavanje se ne završava na hrani. Empati su majstori u iscrpljivanju sebe kroz dodatne režime. Ostaju prekovremeno na poslu, preuzimaju dodatne obaveze, spašavaju tuđe projekte, uskraćuju sebi odmor, postavljaju nerealne ciljeve, a onda se ponižavaju jer ih nisu dostigli. Svaki pokušaj brige o sebi prekida unutrašnje „Nemoj me razmaziti“, „Nemaš pravo da se umoriš“. Ljutnja koju ne mogu usmjeriti na one koji ih stvarno povrjeđuju pretvara se u perfekcionizam, samokritiku i razarajuću zahtjevnost prema sebi. Čovjek koji svima previše oprašta — sebi ne oprašta gotovo ništa.

Poseban bol je izbor destruktivnih odnosa. Skriveni bijes uvijek traži izlaz, i ako sebi ne može priznati „Ljut sam na one koji me Iskorištavaju“, psiha pronalazi suptilniji, ali okrutniji način — bira ljude koji će nastaviti isti obrazac. Empat iznova završava pored ljudi koji uzimaju više nego što daju, kojima odgovara da pored sebe imaju razumijevajućeg, strpljivog, sveopraštajućeg partnera. U dubini, to liči na nesvjesnu želju da se priča dovede do kulminacije, da se konačno dođe do tačke u kojoj će bijes izbiti. Ali najčešće on ne izbija, nego se još dublje povlači unutra, učvršćujući uvjerenje „Sa mnom tako treba postupati“.

Problem je što čovjek gotovo uvijek sve to objašnjava bilo čime osim ljutnjom. „Samo sam umoran“, „Imam osjetljivu psihu“, „Previše sve uzimam k srcu“. O agresiji je sramota govoriti. Empata se boji da će, ako prizna svoj bijes, postati isti kao oni koji su ga povrijedili. U njemu živi strogi unutrašnji sudija koji mu ne dopušta da kaže „Ljut sam na vas zbog onoga što ste mi radili“. Zato nastavlja obolijevati, debljati se, prejedati, gomilati dijagnoze, birati „grabežljivce“ i čuditi se zašto je život tako nepravedan.

Istina je da ljutnja empata nije destruktivna po svojoj suštini. To nije hir niti mana, nego normalna, zdrava reakcija na bol, nepravdu, kršenje granica. To je energija koja treba štititi, a ne uništavati iznutra. Ali da bi postala takva, prvo je treba priznati — zastrašujuću, neugodnu, nespojivu s imidžom „dobrog čovjeka“. Priznati da „Ne želim više sve razumjeti“, da „Boli me i imam pravo na tu bol“, da „Ljut sam jer sam izdana“, da „Umoran sam od toga da budem dobar na svoju štetu“. I tek onda učiti kako tu snagu pretvoriti ne u migrene i prejedanje, nego u granice, u iskreno „Ne“, u izbor drugih ljudi i drugačijeg života.

Dok god empata nastavlja biti ponosan samo na svoju blagost i stidjeti se svoje ljutnje, njegovo tijelo ostaje jedino mjesto gdje ta ljutnja ima pravo da se izrazi. I što pažljivije sada slušaš svoje simptome, to je moguće da jasnije čuješ ne samo umor ili „godine“, nego davno zamrznuti bijes osobe koja je predugo trpjela, razumijevala, opravdavala i nijednom se nije zapitala koliko još planira živjeti protiv sebe u ime tuđe udobnosti.

(Autor: Ekaterina Tur, doktorica, psihosomatolog, specijalista za traumatična dječija iskustva)

​©Copyright