Oni koji su u djetinjstvu navikli da čuju previše, razumjeće bez objašnjenja. Klik ključa u bravi, kratka pauza u hodniku, poseban izdah prije riječi mama – i organizam već radi svoj posao, fokusira se, steže mišiće, bira intonaciju da ne pogorša situaciju. Svijet oko vas postajao je važniji od vas samih, jer je smirenost odraslih određivala hoće li danas biti sigurno. Tako se gradila pažljivost: prvo slušati, pa živjeti. Naučili ste čuti ne samo riječi, već i ono između njih

Empata vrlo rano usvaja bolan pristup životu (kao vid spašavanja), a to znači: osjećati druge jače nego sebe, obratiti pažnju na tuđi izraz lica (roditelja) prije nego na vlastito tijelo, primijetiti tišinu, pauze i polutonove prije nego što izgovori vlastitu želju makar šaptom. Tamo gdje je odrasla osoba bila nestabilna ili egocentrična, nervni sistem djeteta pretvara se u radar stalnog skeniranja, a unutrašnji glas postaje sve tiši, kao da ga umotavaju u vatu. S godinama,

Postoje ljudi kod kojih se ljubavna priča često ponavlja na isti način, čak i kada se lica mijenjaju. Najprije se pojavi neko koga treba spasavati, izvlačiti, podržavati, neko koga je strašno ostaviti bez nadzora nad svijetom. On je ranjen, zbunjen, zavisan, nestabilan, ponekad sjajan i harizmatičan, ponekad slomljen i tih, ali uvijek postoji nešto zbog čega sebi kažete: „Pa ko će, ako ne ja“. Empata se rijetko zaljubljuje u stabilnu, odraslu osobu koja se oslanja na sebe. Po

​Žaljenje drugih — to je zamka. Koliko puta ste, potiskujući unutrašnji glas, pomagali onima koji su vas kasnije izdali? Ljudsko srce je uređeno paradoksalno: njega privlače oni koji pate, ali se rijetko zapita – da li je tom patniku uopšte potrebno spasenje? Navikli smo vjerovati da se dobrota uvijek nagrađuje, ali život nemilosrdno ispravlja to uvjerenje. Izdajnici koriste našu mekoću, slabi se zaglavljuju u ulozi žrtve, a oni koji svjesno idu ka dnu povlače za sobom i spas

Tišina je skrivena snaga koje se narcisi najviše boje. Kada u prostoriji iznenada nastane tišina, njihova moć se ispuhne kao balon iz kojeg je pušten zrak. Ovo je moja lična priča o tome kako sam postao ono što nazivaju superempatom, šta sam naučio kroz bol i kako se mirno prisustvo pretvorilo u oružje koje razgrađuje manipulaciju. Nisam to pročitao u pametnim knjigama, već sam korak po korak ponovo sastavljao sebe nakon sudara s ljudima koji su živjeli na tuđoj energiji. Kad

Kod empate je ljutnja gotovo uvijek "pod zabranom". Spolja empata djeluje blag, strpljiv, razumijevajući, zna slušati i prilagoditi se, primjećuje i najmanju promjenu tuđeg raspoloženja i trudi se da svima oko sebe makar malo olakša. Lako ga je opisati riječima „dobar“, „osjetljiv“, „zlatan čovjek“. Samo postoji jedna stvar koju rijetko priznaje čak i sam sebi — unutar tog dobrog čovjeka živi ogroman rezervoar bijesa, skupljan godinama, zbijen pod slojevima razumijevanja, obj