Tihi ubica psihe - popularne roditeljske tehnike koje mentalno oštećuju djecu

Jedna moja koleginica s ogromnim pedagoškim iskustvom jednom je tokom naše diskusije rekla: „A šta je loše u tome što ne razgovaram sa svojom kćerkom kada nešto zabrlja? To djeluje! Poslije takve ‘terapije’ ona je manja od makovog zrna!"

Nažalost, tako razmišlja ogroman broj roditelja. U stvarnosti, šutnja, ignorisanje i uskraćivanje emocionalnog kontakta od strane roditelja prema djetetu u budućnosti dovode do vrlo ozbiljnih poremećaja.

Mama, nemoj šutjeti!

Sjećam se da je moja mama, kada bi se naljutila na mene, počela da se ponaša kao da uopšte ne postojim. Kao da sam se rastvorila u zraku, postala nevidljiva ili kao ogledalo u spavaćoj sobi. Savijala sam se pod njenim praznim pogledom i kroz suze molila da me makar jednim okom pogleda i izgovori barem jednu riječ. Ali ona je bila kao kameni zid: hladna i nedostižna. I znate šta, ja sam zapravo mislila da je to normalno, pa čak i pravedno. Isto se dešavalo i u kućama mojih prijatelja.

​Da je to pravo nasilje saznala sam tek 30 godina kasnije, na terapiji kod psihologa. Da, fizičko nasilje i batine su očigledniji oblik, ali ignorisanje djeteta, iako ne ostavlja vidljive modrice i prelome, ne ostavlja ništa manje traume. Naučnici smatraju da se zbog verbalnog nasilja struktura dječijeg mozga ozbiljno mijenja.

Dijete koje je tokom cijelog djetinjstva sistematski bilo izloženo ignorisanju i verbalnom nasilju, u odrasloj dobi često ima sljedeće probleme:

• Nepovjerenje u vlastitu percepciju;

• Hroničnu nesposobnost da se nosi s emocijama;

• Izbjegavajući stil privrženosti;

• Bolan odnos prema odbijanju (anksiozni stil ponašanja);

• Biranje životnog partnera koji je isti verbalni zlostavljač kao i njegovi roditelji.

U dječijem mozgu zauvijek se utiskuju ne samo uvredljive riječi majke poput: „Zašto sam te uopšte rodila!“ ili „Ti si užasno stvorenje“, nego i okrutna „škola odnosa“ među ljudima, kada majka ignoriše dijete i ne razgovara sa njim danima.

Tri tipa nasilja šutnjom

1. "Gluhi zid"

To je jedan od najtoksičnijih oblika uticaja na ličnost. Prestati odgovarati i zatvoriti se u sebe znači da je osoba došla do kraja dijaloga i digla ruke od svega. Majka takvim ponašanjem pokazuje da joj emocije i osjećaji djeteta više nisu važni. A glavna dječija potreba je ljubav i pažnja roditelja. Zato će „lekcija“ koju dijete iz toga izvuče biti okrutna i bolna.

2. Bojkot

Pretvarati se da vaše dijete ne postoji veoma je opasno za njegov nervni sistem i psihu. U tom trenutku dijete se osjeća kao da je izbačeno iz porodice, osjeća svu bol odbacivanja svoje ličnosti od strane najvažnijih ljudi u njegovom životu, a ponekad čak osjeti i bijes. Ovu metodu odrasli koriste kada žele da dijete natjeraju da osjeti vlastitu ranjivost. Zbog toga dijete postaje pokornije i poslušnije.

3. Odbijanje emocionalnog kontakta

Vrlo suptilno i vrlo bolno. Majka namjerno uskraćuje djetetu podršku, brigu i ljubav. To znači da mu oduzima sve ono što mu je životno potrebno za normalan i zdrav razvoj. Tada se u srcu djeteta nastanjuje usamljenost, koja ga tjera da još više traži zadovoljenje svojih emocionalnih potreba, sada već na bilo koji način i svim mogućim sredstvima.

Dragi roditelji, ako prema svojoj djeci primjenjujete ovakav oblik emocionalnog nasilja, jednostavno se zaustavite i promijenite metode odgoja. Nasilje je uvijek nasilje i iz njega se ništa dobro ne može razviti.

Da li ste vi ikada primjenjivali ovakve metode odgoja? Podijelite svoje mišljenje u komentarima na Fejsbuku.

REFERENCE:

1. Baumrind, D. (1966). Effects of Authoritative Parental Control on Child Behavior. Child Development, 37(4), 887–907.

2. Baumrind, D. (1991). The Influence of Parenting Style on Adolescent Competence and Substance Use. The Journal of Early Adolescence, 11(1), 56–95.

3. Bowlby, J. (1988). A Secure Base: Parent-Child Attachment and Healthy Human Development. Basic Books.

4. Ainsworth, M. D. S., Blehar, M. C., Waters, E., & Wall, S. (1978). Patterns of Attachment: A Psychological Study of the Strange Situation. Lawrence Erlbaum Associates.

5. Gershoff, E. T. (2002). Corporal Punishment by Parents and Associated Child Behaviors and Experiences: A Meta-Analytic and Theoretical Review. Psychological Bulletin, 128(4), 539–579.

6. Durrant, J. E., & Ensom, R. (2012). Physical Punishment of Children: Lessons from 20 Years of Research. Canadian Medical Association Journal, 184(12), 1373–1377.

7. Teicher, M. H., & Samson, J. A. (2016). Annual Research Review: Enduring Neurobiological Effects of Childhood Abuse and Neglect. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 57(3), 241–266.

8. Felitti, V. J., et al. (1998). Relationship of Childhood Abuse and Household Dysfunction to Many of the Leading Causes of Death in Adults. American Journal of Preventive Medicine, 14(4), 245–258.

9. Siegel, D. J., & Hartzell, M. (2003). Parenting from the Inside Out: How a Deeper Self-Understanding Can Help You Raise Children Who Thrive. Tarcher/Penguin.

10. Ginott, H. G. (1965). Between Parent and Child: New Solutions to Old Problems. Macmillan.