Ponekad nisam dostupna svakome, jer sam potrebna samoj sebi
Ponekad nisam tu za nekoga ili svakoga, jer trebam samoj sebi. Moram da saslušam sebe, sastavim polomljene djelove, uglačam grube ivice.
Ako ne odgovorim ili ugasim telefon na nekoliko sati ili nekoliko dana, to ne znači da sam nestala s lica zemlje. Samo sam odlučila da prošetam sa sobom, izvedem sebe negdje i pružim sebi predah, sebi…koju sam već dugo zanemarivala.
Smiješno je kako biramo da smo sebi na poslednjem mjestu, kako “odlažemo” sebe i ono što treba uraditi za sebe, kako stavljamo sebe u "spam" foldere - i jedva da to primijetimo. Sebi smo nedovršeni posao, poslednja stavka na dnevnom redu, obični stiker kojeg ćemo zalijepiti negdje, a koji će se na kraju zagubiti u neredu i natrpanosti sopstvenog “životnog stola”. Jer, čini nam se: uvijek ima nešto važnije.
Živimo u izuzetno zahtjevnom i konkurentnom svijetu. Toliko je posla kojeg treba odraditi, a naši dani su burni i iscrpljujući, komunikacija je ubrzana, pa i ona zahtijeva dodatnu energiju.
Živimo u i na društvenim medijima, uvijek smo dostupni, čini se da uvijek postoji neka poruka na koju možete odgovoriti, elektronska pošta koju treba provjeriti, ili vam konstantno stižu obavijesti o nečijim postovima i fotografijama koje bi “kao trebalo” lajkovati - čak i ako vam se ne sviđaju - “bi trebalo”, jer to je nešto što nam se nameće svakoga dana novim i ubrzanim sredstvaima komunikacije. I ne morate lajkovati, ali će mnogi osmotriti i pogledati.
Kao da smo u stanju da vidimo sve osim onoga što nam je pred očima. Naše umorne oči uočavaju potrebe drugih, ali nisu u stanju da uoče naše sopstvene. Sve postaje zamućeno i nejasno, “zapetljano” u našm srcima i umovima i imamo osjećaj da nešto nije u radu, iako ne znamo šta.
Dostigli ste granicu i još uvijek to ne shvatate
Potrebni ste ljudima i to znate. Svakog dana se morate ispesti na deset planina, i uspijevate, tačno je. Međutim, niko vam to ne priznaje, niko vam ne zahvaljuje, skoro niko ne cijeni vašu posvećenost ili sve ono što žrtvujete za one oko vas.
Svijet gubi muziku, nema pjesme, ritma, rime, magija nestaje, a ti toneš pod sopstvenim odgovornostima kao kamen u bunaru kojem ne vidiš dno.
Biti dostupan svima svakog sata i svakog dana, polako uzima svoj danak. Ova vrsta stres može imati ozbiljne posljedice, čak i depresiju:
Iscrpljenost i ekstremni umor koji ne nestaje nakon spavanja.
Glavobolje, migrene.
Bol u leđima.
Loša probava.
Osjećanje konstantne dosade, i gubitak svog interesovanje za život.
Nestrpljenje i razdražljivost.
Frustracija, cinizam, apatija, stalno loše raspoloženje.
Možda zvuči ironično, ali život u takvoj hiperstimulisanoj i hiperzahtjevnoj sredini čini da se osjećamo obamrlo i beživotno. Postali smo neosetljivi za sopstvene potrebe, strancima prema vlastitom srcu, a život djeluje kao odbačenost na pusto ostrvo gdje smo po zaboravili šta je naš dom.
Nisam dostupna svakome, trebam samoj sebi
Stav "nisam tu ni za koga, danas trebam sebi" nije sebičan. To nikoga ne povrjeđuje, nikoga ne zapostavljate, svijet se neće okončati. Međutim, desiće se nešto čudesno po vas: otvorićete vrata sopstvenom emotivnom liječenju. Pružićete sebi dar zvani vrijeme i sopstveni prostora. Utočište.
Biće kao da ulazite u šupljinu drveta sopstvenog života u potrazi za svojim korijenima, gde ponovo otkrivate sebe kao začetak, kojeg treba hraniti kako bi drvo vašeg života razvilo nove grane i lišće i ponovo poraslo do svoje pune visine i razvilo se u svojoj punoj širini. Dodirnulo nebo.
Evo nekoliko ideja o kojima valja razmišljati. Mogu vam pomoći da stignete tamo.
Kako da preuzmete kontrolu i brineti se o sebi kada “trebate sebi"
U svijetu u kojem se osjećamo kao zarobljenici zbog sopstvenih obaveza, trebalo bi da nađemo neki prostor, malo, udobno, posebno mjesto koje pripada samo nama. To je kao čamac za spašavanje kada osećate kao da se davite.
Kada osjećate pritisak od spolja koji vas sprječava da budete ono što jeste, zaustavite se i vizualizujte svoj čamac: uđite u njega.
Vrijeme je da se napravi plan spašavanja. Bendžamin Frenklin je govorio da "ako u svakodnevnom životu nemamo plan za spašavanje, osuđeni smo da kroz život plovimo bespomoćno, prepušteni na milost i nemilost strujama”.
Taj plan preživljavanja treba da ima cilj i prioritete (Danas mi je cilj da završim posao bez stresa i da odvojim dva sata za sebe. Da li će to odgovarati mojim kolegama, prijateljima, rodbini ili rođacima uopšte nije bitno).
Da zaključimo, mora nam biti jasno da će biti dana kada ćemo sami sebi biti apsolutni i jedini prioritet. To treba da bude jasno našim bližnjima, i ni na koji način nije sebičnost.
Isključivanje mobilnog telefona, izlazak na šetnju, duboko disanje i pronalaženje utočišta u sopstvenim mislima predstavlja čin istinskog mentalnog zdravlja. Jer, vjerovali mi u to ili ne, poklanjanje pažnje samo sebi kada nam je to zaista potrebno nije samo preporučljivo, to je obavezno.
