Koje psihološke traume majke nanose svojoj djeci? Objašnjava psihoterapeut
Updated: 7 days ago
Psihološke poteškoće u odraslom životu često su posljedica nepravilnog odnosa majki prema njihovoj maloj djeci.
I to što su u većini slučajeva mlade majke to radile nesvjesno, zbog vlastitih trauma ili životnih okolnosti, ne olakšava situaciju. O tome s kakvim se psihotraumama najčešće suočavaju djeca hladnih, autoritarnih i pretjerano zaštitničkih majki govori glavni ruski psihoterapeut Vasilij Šurov.
Kakva treba biti „dobra“ majka
Idealni roditelji ne postoje. Ipak, psiholozi izdvajaju određeni „roditeljski minimum“, zahvaljujući kojem dijete izrasta u osobu zadovoljnu životom.
Glavna funkcija majke je da djetetu pruži bezuslovnu ljubav i prihvatanje, da mu da osjećaj sigurnosti i podrške. Ona je prva osoba s kojom dijete uči da gradi vezu, i taj model se prenosi na sve buduće odnose. Kroz majčinu ljubav dijete uči da voli sebe, a kroz njen dodir osvještava granice svog tijela.
Međutim, ne mogu sve majke bezuslovno prihvatiti svoju djecu. Nemaju svi ljudi roditeljske instinkte koji se automatski „uključuju“ i pokreću program ljubavi i brige o potomstvu. Žene i muškarci mogu samo preuzeti model roditeljstva iz svoje porodice ili okruženja u kojem su odrastali. Ako je taj primjer bio destruktivan, velika je vjerovatnoća da će ga ponavljati sa svojom djecom, prenoseći im „u naslijeđe“ vlastite psihološke traume.
Hladna, distancirana majka
Hladna majka je najšešće majka koja nije željela dijete. Neke žene rađaju da bi zadržale partnera, druge pod pritiskom porodice ili društva, a treće zbog neplanirane trudnoće. Dijete im samo po sebi nije zanimljivo. One se brinu o njemu – hrane ga, kupaju, liječe – ali formalno, bez emocionalne uključenosti.
Znakovi distancirane majke
Ne pokazuje nježnost. Ne grli, ne ljubi dijete, dodiruje ga samo kada je potrebno.
Ne priznaje emocije djeteta. Mala djeca ne mogu sama upravljati svojim emocijama. Potreban im je odrasli koji će prepoznati, imenovati i prihvatiti njihove osjećaje i objasniti kako da se s njima nose. Ali hladne majke radije potiskuju emocije djeteta: „Ušuti, ne plači!“, „Na uvrijeđene se voda nosi“, „Na majku se ne smije ljutiti!“, „Ne skači! Smiri se!“ itd.
Ne osluškuje potrebe djeteta. Uključene majke brzo po plaču prepoznaju šta bebi treba. Distancirana majka se ne bavi takvim nijansama: hrani i uspavljuje po rasporedu, ostavlja bebu da „isplače“. U starijoj dobi sama bira odjeću, igračke i aktivnosti, ne dajući djetetu pravo izbora ili ga kritikujući.
Prebacuje brigu o djetetu drugima. Ponekad je doslovno odsutna: daje dijete na čuvanje baki i dedi ili unajmljuje dadilju na cijeli dan. Iako to nekad može biti zbog nužde (posao, putovanja), dijete zbog svoje dobi ne može razumjeti dobre namjere majke.
Formalna komunikacija. Sa djetetom razgovara o školi i svakodnevnim stvarima, ali rijetko se zanima za njegova osjećanja, interese, prijatelje itd.
Psihološke posljedice odrastanja uz hladnu majku
Dijete koje u djetinjstvu ne dobije dovoljno prihvatanja i podrške odrasta u osobu s niskim povjerenjem u svijet i visokom anksioznošću. U samostalnom životu takvi ljudi se češće suočavaju sa sljedećim problemima:
Ne znaju prepoznati svoje osjećaje. Ako majka ne dopušta djetetu da proživljava emocije, ono nema odakle naučiti da se ono što osjeća zbog izgubljene igračke zove tuga, a zbog oduzete lopatice – ljutnja. U odrasloj dobi takva osoba obično prepoznaje samo vrlo jake emocije. Teško upravlja svojim osjećajima, teško razumije druge i gradi zdrave odnose.
Imaju lošu povezanost sa svojim tijelom. Često ignorisanje potreba djeteta dovodi do gubitka osjetljivosti. Kao odrasla osoba ne prepoznaje jasno kada je gladna, sita ili umorna. Navikava ignorisati signale tijela, kao što je to činila i majka. Zbog toga djeca hladnih majki često zanemaruju rane simptome bolesti, imaju probleme s težinom i sagorijevaju zbog stresa.
Ne znaju tražiti pomoć. Tačnije, to im ni ne pada na pamet. Ne vjeruju da neko može biti iskreno zainteresovan za njih i pomoći bez koristi. Imaju slabo razvijen osjećaj vlastite vrijednosti, pa i kada neko pokušava pomoći, sumnjaju u motive.
Postaju zatvoreni i agresivni. Od ranog djetinjstva imaju poteškoće u socijalizaciji, koje kulminiraju u adolescenciji. Često su izolovani ili „nevidljivi“ u školi, a ponekad postaju i glavni agresori.
Pate od depresije i anksioznosti. Mogu osjećati da njihov život nema smisla, da njihove brige nisu važne i da ni oni sami nisu važni. Takva uvjerenja često vode u depresiju i anksiozne poremećaje.
Pretjerano zaštitnička majka
Takve majke često postaju žene koje su dugo željele dijete, ali nisu mogle zatrudnjeti ili su izgubile dijete. Takođe, djeca anksioznih, kontrolirajućih ili socijalno povučenih majki često trpe pretjeranu zaštitu.
Znakovi pretjerane zaštite
Oduzimaju djetetu samostalnost. Hrane ga kašikom gotovo do škole, vežu pertle do petog razreda, ne puštaju ga od sebe i preuzimaju svaku njegovu inicijativu: „Ne radiš to kako treba, daj ja ću“, „Pusti, mama će popraviti“, „Šta bi ti bez mame?“. Dijete brzo prihvati ta pravila i potisne želju za samostalnošću.
Ignorišu želje djeteta. Iako zvuči paradoksalno, ove majke zanemaruju potrebe djeteta gotovo jednako kao i hladne. Ignorišu želju za osamostaljivanjem i vjeruju da bolje znaju šta djetetu treba nego ono samo.
Kontrolišu. Telefon djeteta je pod stalnim nadzorom, poruke se čitaju, kretanje prati, a majka može ući u sobu u bilo kojem trenutku. Nijedna odluka se ne donosi bez njenog odobrenja. Sve to se prikazuje kao ljubav i briga, pa se djetetova ljutnja pretvara u krivnju.
Manipulišu. Ako dijete pokaže samostalnost, slijede manipulacije stidom i krivnjom: „Hoćeš da me dovedeš do infarkta!“, „Brinula sam se, a ti…“, „Toliko sam se nervirala da me zaboljela glava“, „Uopšte ne misliš na svoju majku“,Takvo ponašanje je vrlo često kod pretjerano zaštitničkih majki.
Psihološke posljedice pretjerane zaštite
Najtužnija posljedica je gubitak sposobnosti da nešto želimo. U odrasloj dobi to je pasivna osoba bez inicijative, koja ne zna šta želi od života niti kako postaviti ciljeve. Takođe su česte sljedeće posljedice.
Naučena bespomoćnost. Takvi ljudi često ni ne pokušavaju nešto postići jer vjeruju da neće uspjeti. Navikli su da neko drugi rješava njihove probleme.
Apatija i ravnodušnost. Nedostaje im energija i životna radost. Djeluju umorno i nezainteresovano, pa ponekad posežu za alkoholom, drogama ili kockanjem.
Problemi sa ličnim granicama. Često se nikada ne odvoje od majke i ne znaju prepoznati manipulacije, pa ulaze u nezdrave odnose.
Autoritarna majka
Umjerena autoritarnost obično pripada ulozi oca – postavljanje granica i pravila. Ali ako otac nije prisutan, majka preuzima obje uloge. To je teško, pa prihvatajući dio ličnosti potiskuje strogi i prisilni dio.
Znakovi autoritarne majke
Zahtijeva poslušnost. Komunikacija je zapovjedna:
„Ja kažem – ti radiš“
„Zato što sam tako rekla“
„Još ćeš ti meni proturječiti!“
Dijete se tretira kao vlasništvo.
Kažnjava. To može biti fizičko ili psihičko nasilje, zabrane, uvrede. Strah je glavni alat odgoja.
Kritikuje. Svaka greška se osuđuje:
„Opet si sve pokvario!“
„Ključeve si zaboravio, a glavu nisi?!“
„Na koga si takav?!“
Ne primjećuje uspjehe. Dobro ponašanje i uspjesi se uzimaju zdravo za gotovo, bez pohvale.
Odnosi se prema djetetu kao prema odraslom. Očekuje preveliku odgovornost i samokontrolu.
Održava strogu hijerarhiju. Ne dopušta opušten odnos i bliskost.
Psihološke posljedice autoritarnog odgoja
Umjerena strogoća može biti korisna, ali ako dominiraju strah i poniženje, posljedice su ozbiljne.
Nisko samopouzdanje. Stalna kritika stvara osjećaj manje vrijednosti.
Nedostatak kreativnosti. Stroga pravila guše spontanost i maštu.
Problemi s granicama. Osobe dopuštaju drugima da ih iskorištavaju.
Nepovjerenje i sklonost laganju. Djeca rano uče lagati kako bi izbjegla kaznu i kasnije teško vjeruju ljudima.
Potražite pomoć ako vam je potrebna
Bez obzira na djetinjstvo, odrasla osoba uvijek može raditi na sebi uz pomoć psihoterapije. Razumijevanjem svojih obrazaca i reakcija moguće je steći nova iskustva i naučiti drugačije graditi odnos prema sebi i drugima.
REFERENCE:
Bowlby, J. (1988). A Secure Base: Parent-Child Attachment and Healthy Human Development. Basic Books.
Ainsworth, M. D. S., Blehar, M. C., Waters, E., & Wall, S. (1978). Patterns of Attachment: A Psychological Study of the Strange Situation. Lawrence Erlbaum Associates.
Miller, A. (1981). The Drama of the Gifted Child: The Search for the True Self. Basic Books.
Forward, S. (1989). Toxic Parents: Overcoming Their Hurtful Legacy and Reclaiming Your Life. Bantam Books.
Gibson, L. C. (2015). Adult Children of Emotionally Immature Parents: How to Heal from Distant, Rejecting, or Self-Involved Parents. New Harbinger Publications.
Herman, J. L. (1992). Trauma and Recovery: The Aftermath of Violence—From Domestic Abuse to Political Terror. Basic Books.
Winnicott, D. W. (1965). The Maturational Processes and the Facilitating Environment. International Universities Press.
Schore, A. N. (1994). Affect Regulation and the Origin of the Self: The Neurobiology of Emotional Development. Lawrence Erlbaum Associates.
Felitti, V. J., et al. (1998). Relationship of Childhood Abuse and Household Dysfunction to Many of the Leading Causes of Death in Adults. American Journal of Preventive Medicine, 14(4), 245–258.
Teicher, M. H., & Samson, J. A. (2016). Annual Research Review: Enduring Neurobiological Effects of Childhood Abuse and Neglect. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 57(3), 241–266.
