Koja je razlika između očevog i majčinog uticaja na dijete? Briljantan odgovor psihologa Eriha Froma

Zašto neka djeca odrastaju samouvjerena i cjelovita, a druga – anksiozna, ranjiva vječno u potrazi za odobravanjem i ljubavlju?

Ponekad je dovoljno samo posmatrati djecu da biste primijetili: neko ide kroz život kao da iza sebe ima čvrsto zaleđe – smije se, ne boji se griješiti, siguran je u sebe i u svijet. A neko živi oprezno: s tjeskobom, s pokušajem da svima udovolji, da se ne ističe, da ne uradi nešto „pogrešno“. I tada se javlja gotovo bolno pitanje: zašto? Odakle dolazi ta nesigurnost, hronični umor od čekanja ljubavi, nepovjerenje prema sebi?

Na ovo pitanje je jednom dao iznenađujuće jednostavan i precizan odgovor veliki psiholog i filozof Erih From.

Erih From je tvrdio da se osnova ljudske sigurnosti i cjelovitosti formira iz dvije vrste ljubavi: majčinske i očinske. One su različite po svojoj prirodi, ali samo zajedno daju onaj balans bez kojeg čovjek ili gubi sebe, ili živi ne vjerujući ni sebi ni svijetu.

Dva pola ljubavi: bezuslovna i uslovljena

From je pisao: "Majčinska i očinska ljubav nisu samo uloge. To su dva arhetipa, dvije suprotnosti, dva početka koji oblikuju ličnost. Jedan pol daje mir, drugi daje pravac. Jedan je odgovoran za to da „se osjećam potrebnim“, drugi za to da „se osjećam sposobnim“.

I ono što je najzanimljivije: ove vrste ljubavi ne funkcionišu po istom scenariju. To nisu dvije baterije koje rade jednako. To su dva različita mehanizma – i upravo u njihovoj razlici leži suština formiranja karaktera.

Majčinska ljubav: korijeni, toplina, zaklon od svijeta

Majčinska ljubav, prema Fromu, jeste bezuslovna ljubav. To je „volim te jednostavno zato što jesi“. I u tome je njena snaga. Upravo od majke dijete prvi put saznaje: vrijedan si ljubavi samim tim što postojiš. Ne zbog petica, ne zbog pristojnosti, ne zbog uspjeha – već jednostavno zato što si rođen.

„Majčinska ljubav je po samoj svojoj prirodi bezuslovna. Majka voli novorođeno dijete zato što je to njeno dijete. ‘Voljen sam zato što sam to ja’. Ovo iskustvo majčinske ljubavi je pasivno iskustvo. Majčinska ljubav je bezuslovna. Majčinska ljubav je blaženstvo, to je mir, ne treba je zaslužiti, ne treba se za nju boriti.“  (E. From)

Ovaj osjećaj je poput temelja. On u čovjeku gradi osnovno povjerenje u život. Jer ako si prihvaćen tek tako, bez dokaza, znači da je s tobom sve u redu. Ne moraš se svima sviđati, ne moraš postati „bolji“ – već si dovoljno dobar.

Takvo dijete će se drugačije odnositi prema svemu – i prema sebi i prema ljudima. Ono neće tražiti ljubav kao kiseonik. Neće drhtati pri pomisli da „nisam dovoljan“. Jer mu je iznutra već ugrađeno: „ja sam već dovoljan“.

Ali postoji i druga strana. Bezuslovnu ljubav je nemoguće izazvati ako je nema. Ne može se zaslužiti niti se majka može natjerati da voli. Upravo zato odsustvo majčinskog prihvatanja postaje tako snažan udarac – ne samo u djetinjstvu, već i decenijama kasnije.

„Takvu ljubav je nemoguće postići, izazvati ili kontrolisati. Ako postoji, ona je ravna blaženstvu, a ako je nema, to je kao da je sve lijepo nestalo iz života – i ja ne mogu učiniti ništa da tu ljubav stvorim.“ E. Fromm

Kada se ljubav pretvara u tjeskobu

U savremenom svijetu biti smirena majka je gotovo podvig. Mnoge žene danas same odgajaju djecu. Rade, rješavaju svakodnevne probleme, nose sve na svojim leđima – od dječijih doručaka do stambenog kredita. Umorne su, sagorijevaju, i tjeskoba postaje stalna pozadina.

A tjeskobna majka ne može dati osjećaj mira. Njena ljubav se pretvara u kontrolu, brigu, vječno „obuci kapu“ i „ne trči, pašćeš“. Ne zato što ne voli. Već zato što se boji – za dijete, za budućnost, za sebe.

I tada ljubav više ne donosi slobodu. Ona postaje teška, "ljepljiva". Dijete odrasta s mišlju: svijet je opasan i moram stalno biti na oprezu. Teško je opustiti se, teško je osjetiti radost – jer unutra živi majčina tjeskoba.

Otac: orijentir, zahtjevnost i put u vanjski svijet

Ako je majka dom, onda je otac prozor. A ponekad i vrata u budućnost. On ne daje zaklon, on daje pravac. Otac je figura koja simbolizuje pravila, djelovanje, strukturu. Ako majka kaže: „Voljen si tek tako“, otac kaže: „Moći ćeš, ako se potrudiš“.

„Otac, naprotiv, ima slabu vezu sa djetetom u prvim godinama njegovog života i njegova važnost za dijete u tom periodu ne može se ni uporediti s važnošću majke. Otac predstavlja drugi pol ljudskog postojanja: svijet misli, stvari stvorenih ljudskim rukama, zakona i reda, discipline, putovanja i avantura.“  (E. Fromm)

Otac nije uvijek prisutan u ranom djetinjstvu – i to je normalno. Njegova uloga se uključuje kasnije: kada dijete počne istraživati svijet, donositi izbore, tražiti svoje mjesto. Tada se aktivira očinski model – ljubav koju treba zaslužiti.

„Očinska ljubav je uslovljena ljubav. Njeno načelo glasi: ‘Volim te zato što ispunjavaš moja očekivanja, zato što izvršavaš svoje obaveze, zato što si sličan meni’.“  (E. From)

Na prvi pogled, to djeluje strogo. Ali u tome postoji logika: u svijetu odraslih zaista mnogo toga zavisi od truda. I očinska ljubav daje tu postavku: ako želiš – možeš. Ako se trudiš – uspjećeš. Ako pogriješiš – ispravi.

I to je takođe ljubav. Ali ljubav koja disciplinuje, poziva na djelovanje. To je ona energija zahvaljujući kojoj se čovjek kreće naprijed, savladava prepreke, postiže ciljeve. Ako je majka „ti si dobar“, onda je otac „a sada – naprijed“.

„Negativna strana je već sama činjenica da se očinska ljubav mora zaslužiti, da se može izgubiti ako čovjek ne učini ono što se od njega očekuje.“ (E. From)

Kada je otac sjenka, a ne orijentir

Ali ako oca nema – fizički ili emocionalno – dijete gubi orijentir. Ono ne zna kuda da ide. Posebno dječaci. Bez očinskog primjera često nemaju model kako biti muškarac. Kako odlučivati, djelovati, preuzimati odgovornost.

A ako otac postoji, ali je hladan – javlja se vječni osjećaj „nisam dovoljno dobar“. Strah da će razočarati, strah da nije dovoljan. To su djeca koja cijeli život dokazuju – i sebi i drugima – da vrijede. I čak i kada odrastu, nastavljaju iznutra da se bore za nečiju ljubav, iako je već odavno vrijeme da jednostavno žive.

Kada se susretnu dva pola: rađa se ličnost

U idealnom slučaju, kako je pisao From, čovjeku su potrebne obje vrste ljubavi. Da bi postao cjelovit – potrebni su i korijeni i krila. Potrebni su i mir i kretanje. Da bi znao: voljen sam – i sposoban sam.

„Cjelovito odgajanje podrazumijeva objedinjavanje majčinske ljubavi, koja daje osjećaj života, i očinske ljubavi, koja oblikuje razumijevanje svijeta.“ (E. Fromm)

Kada majka daje pozadinu, a otac horizont, dijete odrasta sposobno da voli i da djeluje. Ono zna biti i toplo i snažno. Ne boji se samoće, ali se ni ne gubi u zavisnosti. Zna da može pogriješiti – i da se zbog toga neće raspasti.

Ako toga u djetinjstvu nije bilo – ipak nije sve izgubljeno.

Mi ne biramo kakvi su bili naši roditelji. Nekome se posrećilo – i dobio je obje vrste ljubavi. A neko je nešto propustio… Ali dobra vijest je da se to može nadoknaditi. Svjesnost, terapija, iskustvo, novi odnosi – sve to može postati izvor onoga što je nedostajalo. Može se naučiti biti sebi oslonac. Može se naučiti prihvatiti sebe – i istovremeno postavljati zahtjeve sebi. Biti sebi i majka i otac.

A ako ste vi sami roditelji, možda će vam ove misli pomoći da izgradite upravo onaj sistem koordinata u kojem će djetetu biti i toplo i jasno kuda da ide.

Ponekad mislimo da je ljubav samo emocija. Ali u stvarnosti, ljubav je arhitektura duše. I što je ona skladnije izgrađena u djetinjstvu, to će kuća odrasle ličnosti biti čvršća. I kako je dobro što mi, barem sada kada smo odrasli, možemo to razumjeti. I početi graditi drugačije.

REFERENCE:

1. Fromm, E. (1956). The Art of Loving. Harper & Brothers.

2. Fromm, E. (1947). Man for Himself: An Inquiry into the Psychology of Ethics. Rinehart & Company.

3. Fromm, E. (1955). The Sane Society. Rinehart & Company.

4. Bowlby, J. (1988). A Secure Base: Parent-Child Attachment and Healthy Human Development. Basic Books.

5. Ainsworth, M. D. S., Blehar, M. C., Waters, E., & Wall, S. (1978). Patterns of Attachment: A Psychological Study of the Strange Situation. Lawrence Erlbaum Associates.

6. Lamb, M. E. (Ed.). (2010). The Role of the Father in Child Development (5th ed.). Wiley.

7. Parke, R. D. (2002). Fathering and Child Development: A Review of the Literature. In M. H. Bornstein (Ed.), Handbook of Parenting. Lawrence Erlbaum Associates.

8. Rohner, R. P., & Veneziano, R. A. (2001). The Importance of Father Love: History and Contemporary Evidence. Review of General Psychology, 5(4), 382–405.