Djeca emocionalno nezrelih roditelja

Djeca koja odrastaju uz emocionalno nezrele roditelje nose duboke ožiljke. Mnoga djeca završavaju preuzimajući odgovornosti odraslih osoba, što čini da gube djetinjstvo i prinuđena su da prerano sazrijevaju. Kombinacija roditeljske nesposobnosti i zanemarivanje osjetljive veze između djeteta i roditelja djeluje pogubno na detinjstvo, i onemogućava razvoj samopoštovanja kako dijete stasava u odraslu osobu. 

Znamo da ne možemo birati svoje roditelje. Kao odrasli, imamo pravo da odlučimo kakav odnos želimo imati sa svojim roditeljima, ali dijete to ne može odlučiti. Rođenje je kao iznenadni pad sa neba. Neke od nas «uvate» sposobni, sigurni i dobri roditelji.

​"U djetinjstvu nema veće potrebe nego osjećaj zaštićenosti od strane roditelja."

​-Sigmund Frojd-

S druge strane, neka od djece «padnu u ruke» nezrelih i nesposobnih roditelja. Ovo će odrediti temelje njihovih ličnosti, svidjelo im se to ili ne. Stručnjaci za dječiju psihologiji i porodičnu dinamiku znaju da se u ovim slučajevima mogu desiti dvije odlučujuće i značajne stvari.

Prvi mogući scenario je da nezreli i nekompetentni roditelji podignu djecu koja će u odraslom dobu biti jednako nezrela ili tiranska. Druga mogućnost je da njihova djeca prerano preuzmu ulogu odraslih, i to one uloge koje njihovi roditelji odbijaju da vrše. Tako neka djeca završavaju vodeći računa i brinući se o svojim mlađim braćama i sestrama, obavljajući kućne poslove ili čak donoseći neke važne odluke.

Ova poslednja činjenica, kako izgleda, ne čini da dijete postane hrabrije, zrelije ili odgovornije na način koji se može smatrati zdravim. Krajnji rezultat su djece koja su izgubila svoje detinjstvo i koja stasavaju u jako nesrećne pojedince.

Emocionalno nezreli roditelji lišavaju djecu njihovog djetinjstva 

Nešto što je svima jasno je da to što neko ima djecu ne čini ga roditeljem. Zdravo majčinstvo i očinstvo znači prisutnost u dječijem životu, i pružanje istinske naklonosti i pažnje. Dijete bi trebalo da bude dio života, a ne slomljeno srce ispunjeno strahom, oskudicom i niskim samopoštovanje. 

Izgleda kao da mnogi roditelji ne shvataju da pored hrane i odjeće, djeca imaju emotivne potrebe, i da, ukoliko su one zanemarene, dijete odrasta u nesretnu osobu. Između djeteta i roditelja bi trebalo da postoji veza koja će djetetu omogućiti da bolje razumije sebe i svijet oko sebe. Ako ovo ne uspije, neće uspjeti mnogo šta.

Emocionalno nezreli roditelj ne vrjednuju osećanja svoje djece. Valja razlikovati između četiri vrste emocionalno nezrelih majki i očeva.  

• Prvi tip se odnosi na majke i očeve nestabilnog ponašanja. Ovo su, zapravo, emotivno nestabilni roditelji. Daju obećanja koja ne ispunjavaju. Biće uz djecu jedan dan, a već idući će djelovati kako su im djeca samo izvor iritacija.

• Impulsivni roditelji su oni koji postupaju bez razmišljanja. Prave planove bez razmišljanja o posljedicama, prave grešku za greškom i ne obraćaju pažnju na sopstveno ponašanje.

• Pasivno roditeljstvo je jedan od najboljih primjera nezrelog roditelja. Ovi roditelji se ne uključuju u svoje roditeljske obaveze, odsutni su i fizički i emocionalno.

• Na kraju, postoje i roditelji koji pokazuju otvoren prezir, tj. čine da se djecu osećaju kao izvor iritacija i neželjeno. Na roditeljske obaveze gledaju kao na teret i nešto u šta ne žele biti uključeni.

​Ova četiri tipa čine djetinjstvo prekratkim, ranjivim i krhkim – zapravo, čine da djeca gube srećno djetinstvo. Djeca koja odrastaju u ovom okruženju doživljavaju osjećanja napuštenosti, usamljenosti, frustracije i ljutnje.

"To što imate dijete, ne čini vas roditeljem."

"Djetinjstvo se nikada ne zaboravlja, bilo da je srećno ili nesrećno."

Djeca koja preuzimaju uloge odraslih: rane kojima je potrebno liječenje

Već je pomenuto na početku da to što dijete preuziam na sebe ulogu odrasle osobe ne čini da se ono osjeća jače, zrelije, stabilnije ili srećnija. Dodjeljivanje 8-godišnjem, 10-godišnjem ili čak 15-godišnjem djetetu važnih i preozbiljnih obaveza uzrokuje mnoge probleme.

Psihološke posljedice su raznovrsne i složene. Emocionalna usamljenost, nemogućnost održavanja stabilnih odnosa, osjećanja krivice, emocionalne prepreke, represije bijesa, iracionalne misli, anksioznosti i pretjerana samokritičnost su svi samo neke od mogućih rezultata i problema koji se kasnije javljaju.

«Liječenje rana» uzrokovanih izgubljenim djetinjstvom i nezrelim roditeljima nije lak zadatak, ali nije nemoguć. Kognitivna bihejvioralna terapija (KBT) se pokazala prilično korisna u ovakvim slučajevima (osjećaj zanemarenosti i napuštenost). Tokom terapije dijete (a i odrasli koji se liječe) dolaze do pomirenje sa sobom. Ovdje je dozvoljeno da pacijenti budu i ljuti i frustrirani zbog ukradenog djetinjstva. Bijesni što su bili prisiljeni da prerano odrastu ili što su bili prerano ostavljeni.

Odrasle osobe koje dođu do ove spoznaje, tj. da su bili žrtve unutar porodice sa emotivno nezrelim roditeljima, ne treba da dopuste da ih roditeljska nezrelost spriječi da imaju srećnu sadašnjost i budućnost.

REFERENCE:

1. Gibson, L. C. (2015). Adult Children of Emotionally Immature Parents: How to Heal from Distant, Rejecting, or Self-Involved Parents. New Harbinger Publications.

2. Bowlby, J. (1982). Attachment and Loss: Vol. 1. Attachment (2nd ed.). Basic Books.

3. Rowell, T., & Neal-Barnett, A. (2022). A systematic review of the effect of parental adverse childhood experiences on parenting and child psychopathology. Journal of Child & Adolescent Trauma, 15(1), 167–180.

4. Ylitervo, L., Veijola, J., & Halt, A.-H. (2023). Emotional neglect and parents’ adverse childhood events. European Psychiatry, 66(1), e47.

5. Racine, N., Deneault, A.-A., Thiemann, R., Turgeon, J., Zhu, J., Cooke, J., & Madigan, S. (2025). Intergenerational transmission of parent adverse childhood experiences to child outcomes: A systematic review and meta-analysis. Child Abuse & Neglect, 168(1),

6. Fitzgerald, M. M., Schneider, R. A., Salstrom, S., Zinzow, H. M., Jackson, J., & Fossel, R. V. (2008). Child sexual abuse, early family risk, and childhood parentification: Pathways to current psychosocial adjustment. Journal of Family Psychology, 22(2), 320–324.

7. Nuttall, A. K., Valentino, K., & Borkowski, J. G. (2012). Maternal history of parentification, maternal warm responsiveness, and children's externalizing behavior. Journal of Family Psychology.