DISTIMIJA ili DEPRESIJA: sličnost i razlike između hronične tuge i stvarne depresije
Svi se osjećamo tužno s vremena na vrijeme, i za to imamo svoje razloge. Postoje trenuci koji su nam neophodni kako bismo preispitali ili poboljšali naše živote, i na taj način pokušali prevazići neprijatne stvari i situacije. Ali, zamisli sada kada ovo stanje duha traje više od dvije godine ili više? Nije teško zaključiti kako ovo može djelovati uznemirujuće za nekoga. Bol depresije je strašna, ali pokušajte zamisliti patnju dugu 2 godine (ili više). Upravo ovo se događa kada distimija (ili hronično/perzistentno depresivno raspoloženje) ne popušta.
"Veoma sam tužan i osjećam se gore nego što mogu to da izrazim, i ne znam kako sam došao dovde ... ne znam šta da radim, ali očajnički želim da napustim ovo mjesto ... Osjećam preveliku tugu."
-Vincent Van Gog-
ŠTA JE DISTIMIJA?
Distimija je termin koji se koristi kada osoba pokazuje neke znake depresivnog raspoloženja najmanje dvije godine. Ili sam bolesnik ili osobe oko njega mogu primijetiti šta se dešava. Ali, iako izgleda slično depresiji, distimija nije potpuno isto što i depresija.
Za osobu se kaže da pati od distimije kada je tokom poslednje dvije godine ispoljila najmanje dva od sljedećih simptoma (DSM-IV): gubitak ili povećanje apetita, nesanicu ili hipersomnija (previše spavanja), nedostatak energije ili zamor, nisko samopoštovanje, poteškoće s koncentracijom ili donošenjem odluka, osjećaj beznadežnosti.
Osobe sa distimijom možda nemaju tako mnogo simptoma i oni možda nisu toliko intenzivni kao oni kod depresije.
Ovdje je problem u dugotrajnoj patnji. Ljudi sa distimijom su bukvalno uronjeni u melanholično raspoloženje i konstantno su tužni. Ne mogu se osloboditi svoje tuge. Osim toga, ako ne postoji adekvatan psihološki tretman, distimija može dovesti do velikog depresivnog poremećaja.
Pored toga što se mogu razviti ozbiljniji simptomi, pacijentima je potrebna terapija, jer distimija stvara veliku patnju kod bolesnika.
Osobe koje pate od distimije su obično nervozne, pretjerano samokritične, razočarane i konstantno razmišljaju o negativnim događajima ili ličnim neuspjesima. Takođe se često povlače iz društvenog života ili porodičnog života. Ostali simptomi uključuju: povećanu anksioznost, veliku kritičnost i prema sebi i prema okolini, bespomoćnost i pesimizam.
ŠTA RAZLIKUJE DISTIMIJU OD DEPRESIJE?
Mnogi bi sada (s razlogom) upitali: zar distimija nije isto što i depresija? Odgovor je nije, iako je tačno da imaju neke sličnosti, a to može dovesti do konfuzije. Razlike su u intenzitetu, broju i trajanju simptoma, i takođe valja razlikovati depresivni poremećaj (depresija) od depresivnog raspoloženja (distimija).
Distimija je, dakle, hronično depresivno raspoloženje, a ne depresivni poremećaj, sem ukoliko stručno lice ne utvrdi drugačije.
Depresija je epizodičnog karaktera, distimija hroničnog. Simptomi distimije su slični simptomima velike depresije, ali su slabijeg intenziteta i ne ispunjavaju uslove za depresivni poremećaj. I takođe, broj simptoma kod distimije je manji nego kod depresije, iako to ne ublažava patnju osobe koja pati od distimije.
Kao što se može vidjeti, sličnosti postoje, a razlike su suptilne. Ovdje treba napomenuti da u slučaju depresije, sa svakim danom koji prolazi, postoji značajno smanjenje interesovanja ili zadovoljstva u gotovo svim aktivnostima u kojima je osoba prethodno bila angažovana. Kod depresije postoji i sledeće: prekomjerna ili neprimjerena osjećanja beskorisnosti ili krivice, suicidalne ideacije ili pokušaji i planovi za njihovo izvršenje. Ovo ne postoji u slučaju distimiji. Pacijenti koji pate od distimije neće ići toliko daleko da, na primjer, planiraju ili pokušaju samoubistvo. Oni su jednostavno hronično tužni i melanholični. Ovdje se, dakle, radi o intenzitetu simptoma – kod depresije su mnogo jači, ponekad i ekstremni. Ono što se vidi kod oba poremećaja je ogromna uznemirenost i patnja kod pacijenata, što dalje upućuje na to da hitno treba potražiti pomoć stručnog lica. Ono što valja opet napomenuti je da distimija može da dovede do velikog depresvnog poremećaja.
REFERENCE:
American Psychiatric Association. (2022). Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (5th ed., text rev.; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing.
World Health Organization. (2024). Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders. World Health Organization.
Malhi, G. S., & Mann, J. J. (2018). Depression. The Lancet, 392(10161), 2299–2312. DOI: 10.1016/S0140-6736(18)31948-2
Klein, D. N., Shankman, S. A., & Rose, S. (2006). Dysthymic disorder and chronic depression: A review of the literature. Journal of Clinical Psychology, 62(9), 1123–1139.
Cuijpers, P., van Straten, A., Schuurmans, J., van Oppen, P., Hollon, S. D., & Andersson, G. (2010). Psychotherapy for chronic major depression and dysthymia: A meta-analysis. Clinical Psychology Review, 30(1), 51–62. DOI: 10.1016/j.cpr.2009.09.003
Hellerstein, D. J., Batchelder, S. T., Hyler, S. E., Arnaout, B., & Oldham, J. M. (1998). Outcome of treatment-resistant depression in a 3-year follow-up study. American Journal of Psychiatry, 155(6), 783–789.
American Psychological Association. (n.d.). Depression. APA Dictionary of Psychology. American Psychological Association.
