Disocijacija: razumijevanje disocijativnih stanja

Šta je disocijacija?

DSM-5 (APA, 2013) definiše disocijaciju kao „poremećaj i/ili prekid u normalnoj integraciji svijesti, pamćenja, opažanja, predstave o vlastitom tijelu, motoričke kontrole i ponašanja“.

Iako je ovaj opis tehnički tačan, ipak ne obuhvata lične aspekte disocijativnih stanja. Postoji jedna definicija iz publikacije „An Infinite Mind“ (2025), koja, kada se koristi zajedno sa definicijom iz DSM-5 daje kompletniji opis: „Disocijacija je mehanizam suočavanja kojim se traumatska sjećanja odvajaju od svijesti osobe, štiteći je od bola ili straha povezanog s traumom.“

Međutim, i dalje nam nedostaje jedna važna komponenta, a to je činjenica da svi povremeno doživljavamo disocijaciju. Ona nije isključivo povezana s traumom. Disocijacija izazvana traumom ima zaštitnu ulogu, ali može dovesti i do značajnih problema.

Disocijacija je jedan od najmoćnijih načina na koje se mozak nosi s traumatskim događajima koji su toliko bolni da ih osoba ne može svjesno razmatrati. Mozak obrađuje traumatske događaje drugačije od onih koji nisu traumatski (Comer, 2020).

Tokom stresa, funkcionisanje prefrontalnog korteksa (PFC) ometaju hormoni i neurotransmiteri koji se aktiviraju djelovanjem simpatičkog nervnog sistema. Zbog toga limbički sistem, odnosno amigdala i hipokampus, izdvaja traumatski događaj tako što ga odvaja od ostalih iskustava i pohranjuje putem posebnih neuronskih puteva, različitih od onih kojima se pohranjuju uobičajena sjećanja. Drugim riječima, traumatski događaj odvaja se od uobičajenog načina opažanja, tumačenja i pohranjivanja sjećanja.

Ova sjećanja mogu biti toliko bolna da se područja u kojima su pohranjena mogu nesvjesno izolovati i zaštititi od pristupa. U najtežim slučajevima, žrtva traume može biti toliko uznemirena da se ta sjećanja potpuno odvoje od njene svijesti.

To je naročito izraženo kod djece čiji prefrontalni korteks još nije dovoljno razvijen. Djeca traume prvenstveno obrađuju putem evolucijski starijeg limbičkog sistema. Tokom teške traume dijete može odvojiti dio svog bića u zaseban „dio“, koji nastaje formiranjem posebnih neuronskih puteva. Taj dio često ostaje na razvojnom nivou na kojem je trauma doživljena, što može dovesti do disocijativnog poremećaja identiteta (DID). Ova pojava naročito se uočava kod djece koja su doživjela složenu traumu povezanu s izdajom povjerenja i seksualnim zlostavljanjem.

Osim što se mijenja način na koji se sjećanja pohranjuju, trauma mijenja i sam mozak.

Naprimjer, Vermetten i saradnici utvrdili su da osobe s disocijativnim poremećajem identiteta imaju 19,2 posto manji volumen hipokampusa i 31,6 posto manji volumen amigdale u poređenju s kontrolnom grupom (2006). Slični rezultati zabilježeni su i u drugim istraživanjima (Comer, 2020). Dodatni istraživači navode da traumatski događaji negativno utiču i na bijelu moždanu masu te na funkcionisanje imunološkog sistema (Travers, 2025).

Ovi štetni uticaji na mozak u velikoj su mjeri povezani s imunološkim sistemom. Kada limbički i simpatički nervni sistem postanu pretjerano aktivirani usljed reakcije na traumatski stres, aktivira se i imunološki sistem. S vremenom aktivirane imunološke molekule, poput interleukina, mogu preći krvno-moždanu barijeru i oštetiti moždane strukture. Srećom, ovaj proces može se u određenoj mjeri preokrenuti razrješavanjem traume i smanjivanjem stresnih reakcija.

Nakon traume, žrtvu mogu nesvjesno aktivirati određeni podražaji koji neprimjetno prizivaju odvojena traumatska sjećanja. U kombinaciji s promjenama u mozgu, to može dovesti do problematičnog ponašanja i istovremenih disocijativnih stanja.

Zamislite, naprimjer, ratnog veterana kojeg tokom noći probudi zvuk vatrometa. Taj zvuk može pokrenuti sjećanja na rat i izazvati stresnu reakciju, čime se dodatno učvršćuju neuronski putevi povezani s disocijacijom. Takvi okidači, u kombinaciji sa sistemom stresne reakcije koji je stalno u stanju pojačane pripravnosti, mogu osobu ostaviti u stanju neprekidne aktivacije simpatičkog nervnog sistema.

Šta je najvažnije razumjeti?

Disocijacija je normalna reakcija. Međutim, u zavisnosti od stepena izraženosti, učestalosti i trajanja ovih stanja, ona može izazvati ozbiljne probleme u životu osobe.

Iako disocijacija predstavlja pokušaj mozga da zaštiti osobu tokom traumatskog događaja i dugo nakon njega, ona može postati neprilagođen način suočavanja s iskustvima, negativno utičući na ostatak života. Za pronalaženje olakšanja ključno je razriješiti osnovne probleme koji dovode do problematične disocijacije.

Brojna istraživanja pokazala su povoljne rezultate u primjeni praksi zasnovanih na svjesnoj prisutnosti (mindfulness), pozitivnih psiholoških pristupa, tradicionalnih psihodinamskih metoda i kognitivno-bihevioralnih tehnika. Ovi pristupi pomažu osobi da ostane usmjerena na sadašnji trenutak, razriješi traumatska iskustva i postepeno poboljša kognitivno funkcionisanje, lakše se nosi s emocionalnim poteškoćama i smanji štetne obrasce ponašanja.

Moguće je da je disocijacija, slično samom posttraumatskom stresu (PTS), pogrešno označena kao poremećaj. Ona predstavlja evolucijski mehanizam preživljavanja kojim upravlja primitivni limbički sistem u okviru reakcije na stres.

Promjena načina razmišljanja i dijagnostičkog pristupa, odnosno posmatranje disocijacije kao mehanizma suočavanja ili preživljavanja, umjesto isključivo kao „poremećaja“, može sama po sebi imati iscjeljujući učinak. Nakon toga može se nastaviti rad na razrješavanju posljedica traume, što s vremenom može dovesti do ublažavanja disocijativnih simptoma.

Naprimjer, da li vam se ikada dogodilo da se vozite automobilom na posao, a kada stignete, shvatite da se uopće ne sjećate same vožnje? Ili ste se možda zatekli kako sanjarite tokom važnog sastanka?

Naš mozak, oblikovan evolucijom, sklon je stvaranju ustaljenih obrazaca ponašanja, odnosno funkcionisanju na „autopilotu“, kako bi pojednostavio svakodnevni život (Comer, 2020). U osnovi, ako ga ne usmjeravamo svjesno, naš mozak nastoji štedjeti napor!

Ova dva jednostavna primjera pokazuju bezopasna i uobičajena disocijativna stanja. Ona se često javljaju tokom dosade ili obavljanja rutinskih zadataka koji ne zahtijevaju usmjerenu koncentraciju.

REFERENCE:

1. American Psychiatric Association (APA). (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed.). Arlington, VA: American Psychiatric Publishing.

2. Comer, W.J. (2020). Mindfulness-based treatments for veterans with post-traumatic stress disorder: A systematic literature review. Doctoral Dissertation. California Southern University, Costa Mesa, CA.

3. Gentile, J.P., Dillon, K.S., & Gillig, P.M. (2013). Psychotherapy and pharmacotherapy for patients with dissociative identity disorder. Innovations in Clinical Neuroscience, 10(2), 22-29.

4. Myrick, A.C., Chasson, G.S., Lanius, R.A., Leventhal, B., & Brand, B.L. (2015). Treatment of Complex Dissociative Disorders: A Comparison of Interventions Reported by Community Therapists versus Those Recommended by Experts. Journal of Trauma & Dissociation, 16(1), 51-67.

5. Travers, M. (2025). Two lasting ways that childhood trauma rewires the brain. Psychology Today.

6. Vermetten, E., Schmahl. C., Lindner, S., Lowenstein, R.J., & Bremner. J.D. (2006). Hippocampal and amygdalar volumes in dissociative identity disorder. American Journal of Psychiatry, 163(4), 630-636.