Šta treba raditi u starosti da sebi ne pokvarite ostatak života: mudri odgovor Olega Roje

Zašto neki ljudi u starijoj dobi žive s interesom, uživajući u svakom danu, dok drugi kao da se gase mnogo prije fizičke smrti? I to ne od bolesti, niti od godina. Šta čovjeka čini živim ili mrtvim iznutra?

Starost sama po sebi nije presuda. Ne umire se od godina, već od toga što iznutra više nema snage da se želi, osjeća, čeka, raduje. Od toga što duša postane prazna.

To liči na sporo gašenje svijeće. U sobi još uvijek ima svjetla, ali ono slabi, treperi, kao da će nestati svakog trenutka. I dok je čovjek fizički još s nama – duhovno je već daleko.

Praznina – tihi razarač

Prvo odlazi interes. Zatim ukus života. Onda osmijesi. Kada u čovjeku više nema mjesta za sreću, kada tuga postane stalna pozadina, a smisao nestane – počinje ono što ja nazivam “malom smrću”.

To stanje nije uvijek vidljivo drugima, ali iznutra razjeda duboko. Čovjek je još živ, ali kao da je isključen iz života. Može obavljati uobičajene radnje – jesti, pričati, otići do prodavnice – ali ništa više ne osjeća.

Tako i počinje unutrašnje umiranje: ne s bolom, već s ravnodušnošću. Kada čovjek prestaje željeti, prestaje čekati. Čak ni budućnost više ne gradi, jer sebe u njoj ne vidi.

Radost kao pokretač života

Potcjenjujemo značaj radosti. Mislimo – nema veze, loše je raspoloženje. Ali nedostatak radosti nije samo loš dan. To je gubitak veze sa samim životom. Bez radosti čovjek prestaje željeti. A bez želje – nema kretanja.

Radost ne mora biti smijeh i vatromet. To je osjećaj da si živ. Da ti je stalo. Da si nekome potreban. Da nešto stvaraš, radiš, iščekuješ. To može biti bilo šta: njegovan cvijet na prozoru, razgovor s unucima, ukus omiljenog čaja ujutro.

Ali kad toga nema, kad dan za danom prolazi u sivilu i ravnodušnosti – čovjek počinje gasnuti.

Smrt ne dolazi s borama

Često miješamo prirodno starenje sa unutrašnjim umiranjem. Mislimo da čovjek nestaje jer mu je došao kraj, jer je tijelo popustilo, zdravlje izdalo. Ali sve češće vidim da nije u tome stvar.

Tijelo se prilagođava duši

Primijetili ste da kad upadnemo u dugu tugu, tijelo se odmah mijenja? Pojavi se malaksalost, vuče nas na loše navike, pada imunitet. Dodajte tome alkohol, prejedanje, beskrajne serije bez uživanja – i tijelo sustiže dušu.

To je začarani krug: pad energije izaziva još veće nečinjenje, a nečinjenje još veću apatiju. I teško je izaći iz tog stanja, pogotovo kada nema nikoga da primijeti, podrži, pruži ruku.

Kako prepoznati prazninu

Ona ne dolazi uvijek kao grom iz vedra neba. Nekad je to postepeno gašenje. Čovjek prestaje da se zanima za dešavanja, postaje ravnodušan čak i prema bližnjima. Mogao bi danima ležati i gledati u plafon, ne nalazeći u tome ništa čudno.

To i jeste praznina. I ona je strašnija od bilo koje dijagnoze. Jer ju je teško na vrijeme primijetiti, a još teže priznati.

Često ni sam čovjek ne razumije šta mu se dešava. Jednostavno mu postaje sve manje važno. Objašnjava to umorom, godinama, vremenom – bilo čime. Ali zapravo je to signal: u njegovom životu više nema mjesta za njega samog.

Šta učiniti ako ste se prepoznali

Prvo – važno je znati: to nije vaša krivica. Ne možemo u potpunosti upravljati svojim životom, niti kontrolisati sve što dolazi spolja. Ali možemo pratiti šta se dešava iznutra.

Ako osjećate da tonete u ravnodušnost – ne šutite. To nije slabost, već signal. Nekad je dovoljno porazgovarati. Nekad otići stručnjaku. Nekad samo izaći van i pokušati primijetiti šta se oko vas dešava.

Ljudska psiha je nevjerovatno prilagodljiva. Čak i u najtežim stanjima ona može oživjeti, ako joj damo šansu. Važno je samo ne zatvarati se. Ne prestati tražiti svjetlo.

Snažni takođe padaju. Ali znaju ustati

Mit da su jaki oni koji se nikad ne slome – opasan je. Jak čovjek nije onaj koji nikad ne tuguje. Već onaj koji, kad padne, nađe snagu da ustane, pa makar i ne odmah, makar i kroz bol.

Jak ne mora uvijek da se smiješi. Često on samo živi, pravi korake uprkos unutrašnjoj oluji. On bira da se ne preda. To nisu glasna djela – to je unutrašnji rad. On je nevidljiv. Ali upravo on spašava.

U knjizi Olega Roja “Paukova mreža laži” stoji rečenica koja ide do srži:

“Smrt dolazi ne sa starošću, već sa prazninom, onda kada umire radost, rađa se tuga, kada umire sreća i rađa se čežnja – tada postaješ krvnik vlastitog života.”

Čovjek postaje krvnik vlastitog života. Teške riječi. Ali istinite.

I šta sad?

Znači li to da sve zavisi samo od nas? Ne sasvim. Ali sigurno možemo prestati biti ravnodušni prema sebi. Možemo primjećivati šta nam se dešava. Podržavati se. Tražiti male radosti. Biti uz one koji su postali tihi i udaljeni – ne plašiti se njihove šutnje, nego prvi progovoriti.

Praznina ne dolazi odjednom. Ona se prikrada polako. Ali ako naučimo biti pažljivi prema sebi i drugima – možemo je prepoznati i zaustaviti.

Život nije samo otkucaj srca. To je i toplina, i interes, i kretanje duše. Dok to osjećamo – živi smo.

​(Pripremio: Drago Lončar)

©Copyright