Šta se dešava kada ljudi osjete da im je smrt blizu

Mnogi ljudi koji umiru čini se da osjete kada im je smrt blizu, često prije nego što to shvate doktori ili njihovi najbliži.

Sedona je imala izoštren osjećaj za teatralnost i vodila je porodične drame poput kraljevske koreografije. Bila je i žena ogromne vjere koja bi svakome ko bi je poslušao govorila da ju je Bog održao kroz njenih 83 godine života. Vjera je zauzimala toliko prostora u njenoj duši da je rijetko koja rečenica sa njenih pomno našminkanih usana izlazila bez reference na Boga ili Isusa.

Ti izrazi su bili toliko česti da njene posljednje riječi nisu imale snagu koju bi imale da je njen svakodnevni život bio manje nabijen svetim. Ležeći u stolici za ljuljanje, digla je obje ruke kao da vodi molitvenu službu za svoju crkvu. Gledala je svoju porodicu okupljenu oko sebe, a zatim u plafon. „Dolazim Gospodine. Dolazim kući.“

Zatvorila je oči; njene ruke su opale pored tijela. Disanje joj je postalo neredovno, a zatim plitko. Minut ili dva kasnije prestala je disati, a ubrzo nakon toga prestalo je kucati i njeno srce. Pet minuta nakon njenog dramatičnog svjedočenja, bila je mrtva.

Znala je. Nekako je znala da će umrijeti. To je bilo impresivno predviđanje. Najbolji prognostički modeli na svijetu, pohranjeni najkompleksnijim biološkim podacima, nisu toliko precizni. Moj klinički instinkt, koliko god je vrijedio, nije bio ni blizu. Ona je vidjela kraj prije bilo koga od nas.

To je bio izuzetan trenutak, ali ne, mislim, neuobičajen. Ljudi pri kraju života često osjete kada je smrt blizu. Ne rijetko se to dogodi prije nego što itko drugi to primijeti.

Kada se takav osjećaj izrazi riječima, obično poprima oblik zagonetnih izraza koji su višeznačni i puni značenja. Najčešća fraza koju sam čuo jeste izjava da je osoba spremna „otići kući“.

Eufemizam za nebo

Istina je da „kuća“ u tom kontekstu ponekad može značiti upravo ono što kaže. A ponekad to je samo želja da se pacijent koji je bio zarobljen u bolnici konačno oslobodi. Ali ponekad „kuća“ predstavlja eufemizam za nebo.

Drugi uobičajeni govori uključuju aluzije na Boga, kao što je Sedona učinila, ili izjave o spremnosti, ili nagovještaje o putovanju — „Idem“, „Odlazim“, „Vrijeme je“.

Neki ljudi tvrde da se ova svijest javlja većinu vremena, ali ja to nisam našao kao istinu. Možda je jedan pacijent od deset bliži toj tački, ali ja se oslanjam na ono što pacijenti kažu meni ili što njihovi članovi porodice prenose. Spreman sam vjerovati da moji pacijenti imaju dublju svijest nego što mi to izričito otkrivaju.

Međutim, takođe sam siguran da se ti trenuci čine češćim nego što zaista jesu zato što ih mi svi selektivno pamtimo. To znači da se izjava o spremnosti može u većini situacija jednostavno ignorisati ili zaboraviti. Ništa posebno, i stoga nezapaženo. Ali kada ta izjava bude praćena smrću u roku od nekoliko minuta, svaka riječ izgleda snažno proročanski. Izjave poput Sedonine mogu se činiti proročkijima nego što zaista jesu.

Kako su takve „proročanstva“ moguća je jednako velika misterija kao i činjenica koliko se često događaju. Bar je to meni misterija, i godinama pokušavam dati smisao tim trenucima. Otkrio sam da moji pacijenti obično ne mogu objasniti zašto osjećaju da je smrt blizu. Kada ih pitam zašto su to rekli, to najčešće ne vodi nikuda.

Umjesto toga, ja pitam šta osjećaju. A ponekad, kada im pogled luta, šta vide.

Ono što mi kažu jeste da osjećaju — nešto. Nešto drugačije, ili promijenjeno, ili novo. Jedan mladi muškarac koji je umirao od sarkoma rekao mi je da se osjeća slobodno. Druga žena srednjih godina koja je umirala od raka jetre rekla je da se osjeća kao da pada iz aviona. Oboje su ispravno osjetili da se nešto dešava, i oboje su umrli u roku od sat vremena.

Ne znam kako bismo mogli predvidjeti vlastitu smrt. Ne kažem da je to nemoguće; jednostavno to nije u mojoj moći da objasnim.

Znakovi približavanja smrti

Ja se oslanjam na jednostavniju teoriju. Možda fiziološke promjene pri kraju života — poput pada krvnog pritiska, nedostatka kiseonika i smanjene cirkulacije — stvaraju osjećaj nelagode. U takvom okruženju, logično je da osoba koja zna da umire pretpostavi da te promjene predstavljaju znak predstojeće smrti.

Posljednje sate života karakteriše mnogo promjena u normalnoj fiziologiji. Protok krvi se često smanjuje, a kiseonik je u kratkom snabdijevanju. Ćelije ostaju bez energije i počinju nepovratno prestajati s radom. Ioni poput natrija i kalijuma izlaze iz svojih normalnih, uskih granica. Povećanja kateholamina poput adrenalina izazivaju i fiziološke promjene (kao što su ubrzan rad srca i krvni pritisak) i fenomenološke promjene — poput osjećaja anksioznosti ili nervoze.

Te fiziološke promjene trebale bi biti više nego dovoljne da objasne osjećaj da nešto nije u redu — jer, zapravo, zaista nije.

Ipak, u toj običnoj teoriji još uvijek ostaje mnogo misterije. Osjećaj nelagode se čini beskrajno raznolik, barem meni. Osjećaj lakoće ili pada ili letenja. U jednom nezaboravnom trenutku jedna žena je sa smiješkom rekla da se osjećala kao da se pretvara u duha.

Teško je objasniti kako se fiziološke promjene koje nas pogađaju pri kraju života mogu manifestirati na tako različite načine. Ali kultura i ličnost gotovo sigurno igraju veliku ulogu. Za Sedonu, ženu čiji je identitet bio toliko neraskidivo povezan s njenim odnosom s Bogom, čini se prirodnim i gotovo neizbježno da će te senzacije protumačiti na duhovni način. Ali kako jedna osoba osjeti osjećaj pada, dok druga — iste dobi, istog spola i s istom dijagnozom — osjeća da se pretvara u duha, izvan je moje sposobnosti da objasnim.

Da budem iskren, zahvalan sam na toj nejasnoći. Odbaciti te različite doživljaje kao ništa više od proizvoda naleta kateholamina i smanjene perfuzije nekako ih umanjuje. Siguran sam da postoji naučno objašnjenje za to. Ali unutar granica tog objašnjenja još uvijek postoji mnogo prostora za misteriju i čudo.

NAPOMENA:

Članak je isječak iz knjige "Undiscovered Country: A Doctor's Travel Guide to the End of Life", autora  Davida Casareta