Uvijek su najbliži ti koji vas izdaju: šta treba znati o ljudima da bi život postao bolji

Mlada djevojka razgovara sa ženom od šezdeset godina. Ja sam postala slučajni slušalac.

Djevojka se žali na život: umorna je, broji svaki dinar, ponekad ide spavati gladna jer sve najbolje daje sinu. Pola plate daje i gazdarici za stan.

Porodica joj, međutim, nije siromašna. Ima baku. Ona živi u kući koja vrijedi bogatstvo, na zemlji „od zlata“. Ima i majku i oca. Oni žive u trosobnom stanu u centru, upravo rade renoviranje. Ništa od toga nisu kupili, sve je naslijeđeno. Štaviše, u tom trosobnom stanu i djevojka ima svoj dio...

Ali ona mora iznajmljivati stan, niko ne želi misliti o njenom blagostanju.

Slušaju njene probleme i samo uzdišu, suosjećaju.

„Jeste, težak je sada život mladima. Nema veze. Ti samo radi, sve će biti u redu.“

A šta će biti? Hoće li joj država dati stan?

Djevojku zamole da iseli, a ona sa sinom nabavila papagaja i mače. Sad ih nijedan vlasnik stana neće, svi odbijaju. Kažu joj:

– Sa djetetom? Koliko ima godina? Imate životinje? Ne, takve podstanare ne primamo.

I spuštaju slušalicu, ne saslušavši je do kraja. Žena se uznemiri: „Uvijek najbliži izdaju. Šta im smeta da prodaju i kuću i stan i pomognu ti? A ne da te osuđuju na lutanje? Ali… ima roditelja koji misle samo na sebe, a dijete s koferima na ulicu. Neka se snalazi, možda će naučiti plivati.“

Djevojci oči pune suza.

A žena nastavlja pritiskati bolnu tačku:

„Ja bih na tvom mjestu otišla. Daleko, daleko. Ako su se tako ponijeli prema tebi. I prekinula svaki kontakt. Pa šta? Već su ti pokazali da im ništa ne značiš. Mogla bi kod bake ili baku dovesti kod sebe.

Na kraju krajeva, mogu prodati tu skupu kuću i kupiti dva stana. Ali ljudi se ne žele odreći svog komfora.

U tom slučaju, neka ostanu u svojoj ponosnoj samoći!“

Djevojci je već dovoljno teško, a još joj se nameće misao da je niko ne voli. A nije sve tako jednostavno.

Nekada su generacije ljudi živjele kako su živjele. Nisu razmišljali da prebace imovinu u unosnije nekretnine, nisu razmišljali da će i djeci trebati krov nad glavom, a država neće pomoći.

Ne živimo tako zato što nekoga ne volimo, zato što nekome želimo zlo, nego zato što drugačije ne znamo.

Imamo kuću i u nju ulažemo. Novac, vrijeme, trud, osjećaje...

​Danas ljudi rade „lagani“ remont svega jer, primjera radi, moda za kuće i lokacije brzo prolazi, treba stići preprodati. Nekad su se ponosili time što žive u kući u kojoj je živio pradjed.

I ništa se ne kaže o mužu djevojke, ocu djeteta. O baki i deki malog dječaka.

Trebaju li oni pomagati? Veliko pitanje. U knjizi „Breme strasti ljudskih“ Somerset Moem piše nešto što mnogo objašnjava:

Kad budete stariji, shvatićete da se na svijetu može živjeti makar nekako samo pod jednim uslovom: treba razumjeti da je egoizam prirodno svojstvo čovjeka.

Tražite nesebičnost od drugih, ali to je užasan zahtjev: želite da se odreknu svojih želja zbog vaših. Zašto bi?

Kad se pomirite s mišlju da svako živi samo za sebe, tada će vam sve postati jasno o ljudskoj prirodi.

​(Pripremila: Martina Petruhin)

©Copyright