Skromni ljudi imaju gladnu djecu - zašto je skromnost priča o nezrelosti

​U ovom članku govorimo o jednoj složenoj temi: kada je „skromnost“ navodno „svetost“, a „glad“ – „gladovanje za roditeljskom ljubavlju“.

Osnova današnje teme bio je komentar jedne naše čitateljke:

„Zdravo, čula sam frazu jedne glumice koja glasi "U skromnih ljudi su gladna djeca" i shvatila da je to ima veze i sa mnom: moja majka i otac bili su veliki vjernici. U javnosti uvijek skromni i tihi, ali kod kuće su se pretvarali u čudovišta. Mene i brata su tukli, držali gladne i izbacivali na ulicu gole. Šibanjem kažnjavali, držali na pirinču i mnogo šta drugo. Možda ta njena fraza i nije o tome, ali je o meni.“

Skromnost uvijek izgleda "plemenito". Davali su je kao primjer, učili da se držiš tiše, da se ne hvališ, da ne tražiš, da se ne ističeš. „Budi skroman“ – zvučalo je kao formula ispravnog života. Samo se iza te fraze uvijek skrivao strah. Jer skromnost nije priča o dostojanstvu, nije o unutrašnjem svjetlu, nego o djetetu kojem je zabranjeno da bude ono što treba da bude. I odrastajući, to dijete može da se zaklanja lažnom skromnošću kako bi „sakrilo čudovište“ u sebi.

Dijete koje je preživjelo s čudovištima od roditelja jednom je shvatilo: da bi preživjelo, mora nestati. Mora postati pogodno za druge, mekano, „dobro“. Ne isticati se, ne smetati, ne iritirati. Ne smije biti glasno, ne smije biti "sjajno", ne smije biti živo. U nekom trenutku prestalo je tražiti – i unutra se stvorila tišina. Skromnost je postala oblik maskiranja, način da se ne uznemiri svijet. Naučilo je da preživljava pretvarajući se da je nevidljivo.

I eto ga odraslog. Radi, pomaže drugima, trudi se, zahvaljuje sudbini za malo – jer veće, čini se, i ne zaslužuje. Odbija posljednje, objašnjavajući to vaspitanošću. Ne kupuje sebi nove stvari, jer „ima i staro“. Ne govori da je uvrijeđen, jer je to „nekulturno“. Njegovu skromnost sada zovu vrlinom. Ali to nije vrlina – to je dječija rana prekrivena osmijehom.

U takvom čovjeku živi glad – tiha, strpljiva, dugogodišnja. Nema veze s hranom, novcem ili priznanjem. To je glad za postojanjem. Glad za pravom da bude ono što jeste, da zauzme svoje mjesto pod suncem mjesto, da diše punim plućima, da se raduje bez krivice. Glad za životom u kojem se ne mora iskupljivati i izvinjavati za sebe. Glad za ljubavlju dobrog, sigurnog roditelja. Tu glad nosi cijeli život i često je predaje u naslijeđe – svojoj djeci.

A ako se unutra skriva još i bijes, ništa ga neće spriječiti da povrijedi vlastitu djecu.

Djeca čudovišta odrastaju s osjećajem da ne smiju ništa željeti. Uče da uzimaju malo manje nego što mogu. Ne raspravljaju se, ne brane se, ne traže. Unutar sebe se stalno izvinjavaju što žive. Jer negdje duboko unutra ušiven je isti scenarij: ako tražiš – neće ti dati, ako uzmeš – kazniće te, ako se pokažeš – uskratiće ti ljubav. Zato šute. I u njihovoj šutnji nastavlja da živi sve ono što njihovi roditelji nisu smjeli izgovoriti.

Skromnost – to nije poniznost, kako se obično misli, već odricanje od sebe. To je ono malo unutrašnje dijete koje je zauvijek ostalo stajati pred vratima, bojeći se da uđe. Rekli su mu da, ako ne bude smetalo, možda će ga jednom pozvati. I ono je povjerovalo. Samo što ga niko nije pozvao.

I neće.

Društvo podržava takve ljude. Nikoga ne zanima šta se dešava iza zatvorenih vrata stanova. Aplaudiraju im, hvale ih, dive im se. „Ona se ne razmeće“, „On je bez suvišnih riječi“. Ali iza te hvale je praznina. Jer unutar tih „čudovišta“ je čitavo groblje neostvarenihsnova i neostvarenog života. Tamo je sahranjeno djetinjstvo njihove djece, zajedno s ljubavlju, zaštitom, poštovanjem i istinskom duševnom svetošću.

Skromnost počinje tamo gdje čovjek prestaje vjerovati da ima pravo na svoje. Učili su ga: „glavno je ne biti sebičan“. I on u to vjeruje. Ali zrelost – to nije sebičnost. Zrelost je sposobnost da uzimaš i daješ iz istog izvora. Kada znaš uzeti svoje bez krivnje, možeš davati iz punoće, a ne iz ostatka. Skroman daje iz posljednjeg, jer ne zna drugačije.

I ne govorimo ovdje o novcu. Već o ljubavi.

Takav život je vječno samoumanjenje. Fini oblik samouništenja. Skroman čovjek rijetko se ljuti – jer ljutiti se „ne smije“. Rijetko plače – jer „nije muški“. Ne sanja veliko – jer je „oholost kažnjiva“. Živi prema uputstvima koje su napisale tuđe ruke. Njegov svijet je tijesna soba u kojoj je sve po pravilima, ali vazduha nedostaje.

I onda mu se jednom rode djeca. I on im, nesvjesno, predaje isti program. „Ne ističe se“, „ne uobražavaj se“, „budi zahvalan na onome što imaš“. Misli da ih uči dobroti. Ali zapravo ih uči strahu. I sam je bio gladno dijete i sada podiže sljedeću generaciju. Jer onaj ko ne zna uzeti – ne zna ni dati.

​A u najgorem slučaju, počeće da predaje istu traumu koju je i sam preživio.

Roditeljstvo – to je pitanje odrastanja. Kada počneš primjećivati da tvoja skromnost nije vrlina, nego okovi. Da iza tvoje „vaspitanosti“ stoji užas odbacivanja. Da je iza tvoje „skromne dobrote“ tiha ljutnja, stegnuta u grudima godinama. I da, ako želiš svoju „svetost“ pokazivati drugima, možda si već počeo da se pretvaraš u čudovište. U tom trenutku je vrijeme da se probudiš.

Biti slobodan – ne znači biti drzak. Biti slobodan – znači dopustiti sebi da budeš cjelovit. Tražiti kada treba. Odbiti kada ne želiš. Radovati se bez krivice. Govoriti o boli. Ne igrati ulogu „dobrog“. Skromnost umire tamo gdje čovjek prvi put kaže: „I ja imam pravo.“

I možda baš tada, kada prestane biti skroman, njegova djeca prvi put počnu jesti sito. Ne zato što je na stolu više hrane, nego zato što u kući ima više ljubavi. Tamo gdje je bio stid – pojavljuje se dah. Tamo gdje je bio dug – pojavljuje se izbor. Tamo gdje je bila skromnost – rađa se Čovjek.

Jer skromnost – to nije svjetlost. To je sjenka. A život počinje tamo gdje se prvi put prestaneš bojati vlastitog sjaja.

​(Pripremila: Slavica Dević)

©Copyright