Ponekad Bog ukloni osobu iz vašeg života - radi vaše zaštite

„Kada nešto odlazi – ne zadržavaj.

Kada nešto dolazi – ne odbijaj.

Kada se ništa ne dešava – ne požuruj.“ – Osho

Ponekad se u životu dešavaju stvari na koje je nemoguće pripremiti se. Koliko god čovjek bio unutrašnje snažan, koliko god bio siguran u sebe, rastanak s bliskom, dragom, voljenom osobom uvijek pogađa u ono najranjivije.

I ovdje se ne radi samo o ljubavi. Prijatelji, rodbina, kolege, istomišljenici – neko iznenada ode, neko nestane iz vidokruga, neko jednostavno postane stranac.

Bol? Naravno. Osjećaj praznine? Bez sumnje.

A još i – zbunjenost: „Zašto baš sada? Zašto on? Zašto ona? Šta sam pogrešno uradio?“

Ali možda pitanje treba postaviti drugačije.

A šta ako nisi ti izgubio čovjeka, nego si bio zaštićen?

Kada gubiš – čini se da se cijeli svijet ruši

To je sasvim prirodna reakcija. Živjeti s osobom u sebi, graditi slike, planove, sanjati – i onda odjednom, bam. Sve se razbije o surovu stvarnost.

U glavi se vrte stotine rečenica koje nisu izgovorene. U srcu – težina, jer je nešto ostalo neizrečeno. A tu je i divlji umor od vlastite boli.

„Ne čeznemo toliko za osobom, koliko za onim što je ona za nas značila“, primijetio je Paulo Coelho.

I to je istina. Često oplakujemo ne osobu, već svoje snove s njom. Svoj izmišljeni scenario.

Mi smo već vidjeli te večeri udvoje, putovanja, zagrljaje.

Osjećali smo se voljenima – iako češće u svojoj glavi nego u stvarnom životu.

Zato odlazak boli dvostruko: kao izdaja ne osobe, već nade.

Nije svaka osoba u životu – za sreću

Ponekad je osoba u našem životu za lekciju. A ta lekcija može boljeti više nego što izgleda.

Treba priznati: ne čine svi koji se pojave u našem životu taj život boljim.

Ponekad – naprotiv. Neko dolazi da nas nauči postavljati granice. Neko – da izvuče na površinu naše slabosti. Neko – da pokaže da ljubav i zavisnost nisu isto.

„Ljudi dolaze u tvoj život iz različitih razloga – neki kao blagoslov, a neki kao lekcija“, – Eleanor Roosevelt.

Možda baš zato Svevišnji ili Univerzum sklanjaju neke ljude iz našeg života?

Možda te tim miješanjem spašavaju od većeg zla – onog koje se još nije desilo, ali se već približavalo?

Scenario u glavi – nije uvijek istina

Iluzije znaju biti bolnije od stvarnosti.

Ljudi imaju sklonost da prave slike u svojoj glavi o nekome. Da izmišljaju. Da drugome pripisuju ono čega u njemu nema. To nije naivnost – to je jednostavno ljudski.

Mi sebi crtamo sliku: „On će biti takav“. Ulažemo smisao tamo gdje ga možda uopće nije bilo. A onda patimo – ne zbog gubitka stvarne osobe, već zbog rušenja izmišljenog ideala.

A kad se bolje zagledaš…možda tamo i nije bilo one dubine o kojoj smo sanjali? Možda je intuicija već slala signale: „Nije to tvoje. Ne ideš pravim putem“?

„Ne patimo zbog događaja, već zbog svog odnosa prema njima“, – Marko Aurelije.

Nema smisla sipati vodu u praznu posudu

Osoba je otišla. Odnos se nije ostvario. Gotovo. Zašto nastavljati juriti za onim čega nema? Svaka minuta potrošena na uvrede, kajanje, beskrajno premotavanje razgovora u glavi – to je minus iz tvog sadašnjeg života.

To je energija koja je mogla biti usmjerena na nešto živo, na sebe, na rast.

„Da znate šta vas čeka ispred, ne biste plakali za onim što je otišlo“, – Omar Hajam.

Eto kako to često biva: prođe vrijeme – i postane jasno da je ta „nesreća“ bila oslobađanje. Da ti je tim odlaskom oslobođeno mjesto za nešto bolje. Ali to se može shvatiti tek kasnije. A sada – samo vjeruj.

Prihvatiti. Bez „zašto“ i „zbog čega“

I usmjeriti pogled tamo gdje je svjetlo.

Nikakve filozofije, nikakve motivacije ne djeluju ako se čovjek iznutra i dalje bori s onim što se već dogodilo.

Otišao je – znači da je tako trebalo biti.

Nije tu – znači da mu tu nije mjesto.

To ne znači biti ravnodušan. To znači biti mudar.

Bol nije razlog da se život zaustavi.

Naprotiv – to je signal da je vrijeme da se ide dalje.

Ne tražiti krivce. Ne kopati po prošlosti. Samo živjeti. Bez suvišnih iluzija. S poštovanjem prema sebi.

„Velika je snaga znati se oprostiti na vrijeme“, – Erich Maria Remarque.

Ono što je otišlo – oslobodilo je prostor

A to znači da si sada slobodan da u život pustiš sve novo.

Niko ne može reći koga tačno i zašto Svevišnji uklanja iz našeg života. Ali ako se dogodilo – znači da u tome ima smisla. Ponekad – ne odmah shvatljivog. Ponekad – čak i bolnog. Ali uvijek s namjerom da ti budeš sigurniji nego u odnosima koji razaraju.

U tome ima povjerenja. U tome je unutrašnja zrelost. U tome je početak novog puta.

Život se nastavlja. I on te čeka – u cijelosti.

Kada ljudi odlaze, čini se da je srce postalo malo tiše. Ali ono i dalje kuca. I dalje je sposobno da voli, osjeća, smije se i inspiriše.

I jednog dana, nakon nekog vremena, osvrćući se unazad, moći ćeš reći: „Hvala. Što se sve desilo baš tako. Hvala što sam bio zaštićen.“

„Najljepši dani su oni koji se još nisu desili“, – Nazim Hikmet.

Da li se i vama ovo dešavalo? Da je neko otišao iz vašeg života – a kasnije ste shvatili: bilo je na bolje. Kada je u početku bilo gorko, a poslije – tiho olakšanje. Kada se uvreda povukla – i odjednom je postalo lako.

Ako jeste – onda znate: ponekad je nečiji odlazak najbolji poklon sudbine. Možda ne odmah razumljiv. Ali potpuno neophodan.

​(Pripremila: Slavica Dević)

©Copyright