Onaj ko uloži svu dušu u svoje bližnje na kraju će ostati sam

Ponekad se čini da se sa ovim susreo svako – posebno u zrelijim godinama. Neko šuti, neko se gorko našali: «Bolje bi bilo da sam mislila na sebe». Ali iza takvih riječi ne stoji ozlojeđenost, već umor.

I evo te rečenice od koje hladan žmarac prođe niz kičmu:

«Ne predaj se u potpunosti – ostaćeš na kraju bez ičega.»

Zvuči okrutno. Ali nije se pojavilo bez razloga.

«Ne vezuj se srcem…»

​Prepodobni starci Optinske pustinje učili su: «Ako želiš da se oslobodiš tuge, ne vezuj se srcem ni za koga i ni za šta».

Može li se to primijeniti na život običnog čovjeka, ne monaha, ne askete? Negdje – da. Negdje – ne. Mi nismo u ćeliji, mi smo u porodicama, u kućama, gdje miriše na toplu hranu, gdje lupaju vrata, gdje je sve previše živo da bismo bili «nevezani».

Ali evo u čemu je nevolja: prečesto onaj koji voli istinski – bez ostatka, bez zadrške – ostaje sam u tišini. Ne zato što nije potreban. Već zato što se iscrpio, a drugima je to odgovaralo.

Teror ljubavlju – šta je to?

Ljubav takođe može da umori. Ne ljubav sama po sebi. Već ona koja se pretvara u stalnu uslugu.

Na primjer, žena se ujutro budi, uveče liježe, danju podsjeća na topli šal. Kod nje je supa uvijek topla, čarape složene u ormaru u urednu gomilicu, papuče zagrijane dušom. Ali u nekom trenutku muškarac počinje teško da diše. Ne zato što je ne voli. Već zato što iza te brige više nema prostora. Kao u stakleniku, gdje je previše vlage – sve počinje da trune.

Kada čovjek previše čini za drugog, kao da poručuje: ti bez mene nisi niko.

I to postaje zamka. Za sve.

Priča u kojoj ima previše ljubavi

Jedna žena se bukvalno rastapala u brizi prema svojoj majci. Sve je radila za nju: putovanja, novac, vrijeme, briga. Ali što se više kćerka trudila, majka je postajala zahtjevnija. Kao u onoj bajci o Zlatnoj ribici – čas koliba, čas palata, a zatim i vladanje nad morem.

I kada je kćerka rekla «ne», odjednom se našla kao izdajica. Ista ona majka, koja joj je u mladosti ljubila ruke, sada je šaptala komšinicama kako joj je kćerka okrutna. Šta se desilo? A ništa posebno. Samo je potreba za bezuslovnom ljubavlju prerasla u želju za potpunom kontrolom. To više nije o ljubavi. To je – o vlasti.

Elvis i Kventin: dva scenarija

Prisjetimo se sudbina Elvisa Preslija i Kventina Tarantina. Jedan je odrastao u atmosferi obožavanja, vjere, podrške. Drugi – u atmosferi «ti ni za šta nisi dobar». I koliko god to bilo čudno, jedan je obožavao majku do kraja, a drugi se odrekao nje u zrelom dobu.

Tarantino je čak jednom rekao: «Ona više nikada neće od mene dobiti ni centa. Sve što imam – to nije za nju».

Zašto tako? Zar majka nije željela dobro? Željela je. Ali dobro bez ljubavi i vjere – to je samo kontrola pod maskom brige.

Zašto nam je toliko potrebna uzvraćena ljubav?

Zato što i najdarežljivije duše u nekom trenutku se umore da stalno daju. One žele da im neko barem pogleda u oči i kaže: «Ti postojiš za mene. Ti si važna».

Eduard Asadov, sa svojom prodornom tačnošću, je pisao:

"Dijete odgajaš – kao da se penješ uz planinu,

Penješ se – i sve češće uzdišeš...

Što mu više duše daješ –

Tim manje zauzvrat dobijaš..."

Boli? Da. Ali to nije zakon svemira. To je signal – negdje se u odnosima izgubila uzajamnost.

Dobra žena, koju je muž napustio

Postoje žene koje niko nikada ne ostavlja. A postoje i one, koje nisu bile «lošije», ali su ostale same. Zašto?

Ponekad ne zato što je muškarac izdao, već zato što je svega postalo previše. Previše sterilno, previše prilagođeno, previše ispravno. Otišla je lakoća, otišlo je interesovanje. Ostala je... funkcija.

«Što se više žena žrtvuje zbog porodice, tim prije postaje neprimjetna», – tužna istina koju niko ne želi da čuje.

Ali ona postoji. I što čovjek prije shvati: ljubav – to nije trgovina i nije konkurs za titulu «najbolje žene/majke/kćerke», to će mu odnosi biti zdraviji.

A šta je sa samoćom?

Ona je različita. Ona može biti poput svježeg zraka, ali i poput praznine koja se nema čime popuniti. Ali čudno je nešto drugo: najčešće u samoći ostaju oni, koji su nekada svima bili previše potrebni. I umorili se. I zaboravili na sebe.

Žalbe obično počinju ovako: «Ja sam im dala svu sebe... posvetila život... a oni...»

A onda dolazi gorčina. Ali niko nije tražio takvu žrtvu. To je bio lični izbor. Svjestan? Možda i ne. Ali upravo zato toliko boli – zato što se očekivala zahvalnost. A dobila se – sloboda u jednom smjeru.

Kuda odlazi duša?

Kada čovjek daje cijelog sebe, nada se jednom – da će njegova toplina ostati u drugom. A strašno postaje ne onda kada te zaboravljaju, već onda, kada shvatiš: sve to vrijeme volio si sliku, ideju, a ne stvarnu osobu. Jer onaj ko te voli istinski – neće ti dopustiti da izgoriš.

I da, možda vrijedi zapamtiti jednu jednostavnu rečenicu:

«Čini dobro i baci ga u vodu».

Jer onaj ko čeka povratni talas, često ostane sam na obali. A onaj ko čini – samo zato što drugačije ne može – ostaje s lakim srcem. I takvi nikada nisu sami. Čak i ako nikoga nema pored njih.

Šta mislite o ovome? Podijelite u komentarima na društvenim mrežama.

​(Pripremila: Slavica Dević)

©Copyright