O ženi koja je "sve za porodicu"

U mom djetinjstvu imala sam jednu komšinicu, majku moje školske drugarice. Žena je bila spsolutno pozitivna a njen dom je bio posebno pozitivan. Uvijek čisto, stvari uredno složene na svojim mjestima, u kuhinji – svaki dan ručak od tri jela (plus kompot).

Treba reći da u to vrijeme nije bilo uobičajeno svakodnevno spremati razne đakonije. Ljudi su se hranili mnogo skromnije nego danas, često ne zbog siromaštva, već zato što je to bilo prihvaćeno. Kako se danas kaže – svjesna potrošnja.

Ali kod moje komšinice je bilo raznih đakonija svaki dan. Plus, čim se ukaže prilika – na vikendicu, a tamo beskrajno spremanje zimnice.

Samo što je moja komšinica stalno bila nekako umorna.

Uvijek ju je nešto boljelo, stalno je uzdisala i hvatala se za razne dijelove tijela. I što je bila starija, to su joj podvizi na polju domaćinstva teže padali.

Kćerka i muž su je isprva stidljivo, a kasnije sve upornije molili da smanji svoj zanos i trud. Ali kako? Sticao se utisak da je ova žena s godinama samo utrostručavala napore.

Jednom joj je zaista pozlilo – pozvali su hitnu pomoć. Nakon bolnice ljekari su preporučili banju. Porodica je – ne, nije je nagovarala, već zahtijevala – da moja komšinica ode na oporavak.

„Priredi sebi romantičan odmor s tatom“, molila je kćerka.

„Od same romantike se daleko ne stiže“, kategorično je izjavila moja komšinica.

Ona je sebi jednostavno zabranjivala da se brine o sebi. Smatrala je nemogućim da radi ono što je za mnoge sasvim prirodno:

Odmoriti se kada si umoran.

Ići kod kozmetičara.

Sjediti navečer s knjigom.

Šetati s mužem pod ruku uvečer.

A ko će za to vrijeme ribati šerpe? Kao da se bojala da sebi priušti zadovoljstvo i zadovoljavala se tuđim zadovoljstvom. Mužu je veselo – pa dobro, i meni je. A kako to – smijati se sam, gledajući film koji druge ne zanima? Listati navečer sjajni časopis ili nedjeljom ležati u krevetu? A ko će pripremiti svježe sirnice za doručak?

Stekao se utisak da je ova žena polagala neki beskonačni ispit za titulu „najbolje domaćice godine“.

S godinama je počela sve više obolijevati, lijekove su je gotovo silom tjerali da uzima – ma zamisli, zašto trošiti novac na sebe, lijekovi ipak nisu jeftini. Izgledala je sve tužnije. Sada joj je tek 70 (po današnjim mjerilima i nije tako mnogo), a ima ogroman spisak bolesti, umor u pogledu i potpunu apatiju prema životu.

I sada su njen muž i kćerka prisiljeni stalno brinuti o njenom zdravlju i psihičkom stanju. I o slobodnom vremenu – po kući ona već malo šta može raditi, a drugačije se ne zna zabaviti. Nema resursa. Jer je cijeli život trošila resurse na druge.

Naravno, bližnji su uz nju i brinu se. Ali njima je nevjerovatno teško.

A meni je palo na pamet da je održavanje sebe u stanju punom snage briga ne samo o sebi, već i briga o bližnjima. I njima je važno da budemo zdravi, aktivni i odmorni. Žele s nama razgovarati, družiti se, smijati se i priređivati romantične večeri, iako se „na samoj romantici daleko ne stiže“.

Briga o sebi je briga o bližnjima.

Da oni ne bi morali ostatak života provoditi po bolnicama, ulažući psihičku snagu u beskonačno tješenje, a fizičku – u beskrajnu njegu.

​(Pripremila: Martina Petruhin)

©Copyright