Princeza koja se sama spasila

Bijaše jednom jedna princeza koja se sama spasila. Anonimna princeza, o kojoj nećete čitati u novinama, ona koja ima hrabrosti sama šetati ulicama i pokazati se svijetu, koja se ne boji ni sunca, ni kiše, ni vjetra. 

 Neko ko se spotakne, ali ko umije ustati, ko se bori sa strahovima, ali i ko ostvaruje pobjede. Niko ne govori o njenoj vrijednosti, ali nema potrebe. Jer ona je nosi u srcu, a u tome i jeste tajna njene snage.

​Nije joj trebao hrabri princ jer je, umjesto da se sklupča u kakvom kutu svoje sobe i čeka, imala dovoljno hrabrosti pogledati kroz prozor i paziti na opasnosti koje vrebaju. Ona je htjela znanje, nije bježala od njega.

Znala kako napraviti brz i učinkovit protivotrov za sve što bi je trovalo, prije nego što ostane paralizovana i bespomoćna. U ovoj priči nema prinčeva ili poljubaca, jer je njezina hrabrost došla iznutra, a ne izvan. Njena hrabrost je u tome što se usudila djelati, umjesto da je čekala.

Ovdje je riječ o princezi koja prolazi kroz život otvorenih očiju.

Postoji princeza koja se sama spasila, jer je nikada nisu mogli uvjeriti u bajke.

Imala je dovoljno hrabrosti da osmotri oko sebe, da shvati da je realnost daleko od bajke i da nikada ne treba da čeka ni na koga i ni na šta.

Postoje i takve princeze - princeze koje su same svoji spasioci i heroji.

Spasila se jer je imala roditelje koji su shvatili da posjeduje ogroman potencijal. Oni su hranili njene snove, iako joj nisu stavljali na oči “ružičaste naočare”. Pustili su je da iskusi stvarnost i da izgradi svoju zaštitu. 

Nikada joj nisu govorili da će biti lako, ali su je hrabrili da jeste sposobna za samoostvarenje. Iako je bila djevojka, nikada nije sanjala o igranju sa plastičnim lutkama ili bojenju i češljajući njihove kosu. 

I to nije predstavljalo problem, jer je znala da joj ništa ne nedostaje zbog toga ne sanja o kupovini nove “Barbie” lutke. Znala je da ništa ne propušta.

Ona se spasila jer nije bila naivna.  Nju vuk nije mogao prevariti kao onu Crvenkapu. Vuk nije imao šansu da je proguta, a ona da ostane na milost nekog drvosječe koji će je izvaditi iz vukovog stomaka. Ne, ona je uspjela prepoznati lukavost vuka na vrijeme, i iskoristiti ga u svojim pričama, kako bi i drugima ukazivala kako da ga prepoznaju, kako da se spasu, kako da pomognu sebi. I ne samo vuka, već je prepoznala lukavost mnogih zlikovaca, koji su je smatrali lakomislenim plijenom.

Ova princeza je oduvijek znala vrijednost vremena, i zato ga nije gubila i traćila, nije čekala dok se “možda” neko ne pojavi da je izvuče. Nikada nije vjerovala u bajke - i znala je da je u pravu. Čak o onda kada priča ima srećan kraj, znala je da je sama odgovorna za taj srećan kraj, i da ne treba da se oslanja na priče o slučajnim "čudima" i "čudesima".

Naravno, voljela je ljude i ljudi su joj trebali. Ali, nikada princ koji bi “recitovao” neke riječi kao po skripti, kako bi je privukao i učinio samo svojom. Trebala je ljude oko sebe, cijenila je obične smrtnike koji su imali nedostatke, ali koji su sijali humanošću i iskrenošću. Cijenila je njihovu dobru narav i kada bi uradili neko dobro djelo, iako to nikada nije tražila od njih. Takvima je uvijek zahvaljilvala i uzvraćala usluge.

Princeza koja se spasila, shvatila da živimo u svijetu u kojem djeluje uzajamnost: i da ne treba da je uvijek ona prva koja će beštedimice nagrađivati i obasipati poljupcima i ljubavlju. Shvatila je da je ona ta koja ponekad treba da bude nagrađena ljubavlju, jer je to zasluživala, jer je bila vrijedna i ljubavi, i pažnje i poštovanja i divljenja.

Princeza koja se spasila bila je ponosna na svoju izraženu osjetljivost. Ta osjetljivost se mogla činiti kao teret s vremena na vrijeme, ali i nevjerovatan dar koji joj je omogućavao vrijedne uvide u svijet, ljude i sam život - koji joj je omogućavao intenzivniji život u svakom pogledu.

Bilo je stvari u njenom životu koje bi drugačije odradila da je mogla vratiti vrijeme, bilo je dijelova njenog tijela kojima bi dala drugačiji oblik, ali je pomišljala kako jeste srećna, jer i dalje ima ruke, noge, nos i uši.  Neki ljudi nemaju tu mogućnost. Ona je bila itekako svjesna vrijednosti zdravlja. 

Vremenom je naučila voljeti i cijeni sve što je imala, stekla i dobila, čak i ako to nije nužno bilo ono što je htjela.

Jednom je pročitala poruku da je velika snaga i inteligencija u onoga koji je u stanju da zavoli i  ono što ne može promijeniti, i ta poruka joj se zauvijek urezala u pamćenje. 

Od tada ju je usvojila. Znala je da čini sve da promijeni i poboljša stvari, znala je koliko volje i snage ulaže, znala je da nema za čime da žali niti da se kaje - jer činila je sve što je bilo do nje, a ostalo je prepuštala sudbini.

Zato je uvijek bila u miru sa sobom. A biti u miru sa sobom je potrebno ako mislite spasiti sebe.

​​Tako je ova princeza, koja je mnogima izgledala krhko i bespomoćno, spasila sebe - a za to joj nisu bili potrebni svjedoci od spolja. Trebao joj je samo jedan svjedok, isti onaj svjedok koji je bio i njen spasilac - ona sama.