"Nesposoban za život" - o zavisnom poremećaju ličnosti

Da li ste ikada čuli da neko kaže za nekoga: “Taj ne može ništa bez pomoći drugih”, “Ne može ništa sam(a), stalno mi je na grbači!”, “Ponaša se kao malo dijete!”? Ili ste možda čuli da neko ovo govori za sebe.

Zavisni poremećaj ličnosti je prilično malo poznat, u poređenju sa “poznatijim” narcističkim, graničnim, paranoičnim poremećajima. Ali istraživanja pokazuju da je zavisni poremećaj ličnosti vrlo čest problem, njegova prevalencija u populaciji može doseći 2%.

U ovom članku objašnjavamo kako se manifestuje poremećaj zavisne ličnosti, zašto nastaje, čemu dovodi i kako ga liječiti.

Zavisni poremećaj ličnosti - glavni simptomi

Zavisni poremećaj ličnosti je psihički poremećaj sa pojačanim osjećajem bespomoćnosti, lične nesposobnosti i nekompetentnosti bez pomoći i podrške drugih ljudi.

Ima nekoliko karakterističnih simptoma.

1. Nedostatak samostalnosti. Ključni simptom ovog poremećaja je ozbiljan nedostatak samostalnosti. Čovjeku je stalno potrebna pomoć drugih u svim oblastima života.

"Ne mogu sam da izaberem, možeš li mi dati neki savjet? Šta da radim u ovoj situaciji? Šta kupiti? Šta obući? Šta odgovoriti?..

Trebaju mi ​​jasne instrukcije i naređenja pretpostavljenih, inače kako ću ovo odraditi/ shvatiti? I treba mi pomoć kolega...

Ne radim, ne želim da radim. Izdržavaju me roditelji, muž/žena, djeca..."

2. Nisko samopoštovanje. Osoba sa ovim poremećajem ima izuzetno nisko samopoštovanje. Stalno se osjeća "inferiorno" i ne vjeruje u svoje sposobnosti, te se upušta u samokažnjavanje. Takođe lako prihvata sve loše komentare i kritike upućene sebi na račun i slijepo se slaže s njima.

"Nisam dobar ni za šta, slab sam i bespomoćan...

Ne mogu da podnesem, ne mogu...

Da, u pravu si, ja sam niko i ništa..."

3. Iskrivljen pogled na druge ljude. S obzirom da ima Inisko samopoštovanje, osoba sa ovim poremećajem istovremeno stavlja one oko sebe iznad sebe, pripisujući im kvalitete koje (po njegovom ili njenom mišljenju) ne posjeduje.

"Svi oko mene su tako nezavisni, jedino ja nisam...

Čini mi se da svi drugi ljudi znaju kako da žive svoj život... Ali ja se osjećam kao da sam nekako izgubljen(a)!

Treba mi tvoja pomoć! Tako si jaka, pametna, spretna, sve ti tako lako polazi za rukom..."

4. Nelagodnost i anksioznost. Osoba sa zavisnim poremećajem ličnosti stalno živi sa strahom da će izgubiti pomoć drugih. Takođe se boji usamljenosti, osjeća se izuzetno bespomoćno kada je sam(a) ili u društvu nepoznatih ljudi. Stoga ovaj poremećaj često prate srodni poremećaji: povećana anksioznost, napadi panike, razne fobije (na primjer, strah od izlaska iz kuće).

"Nisu mogli da dođu, moraću sam(a) da se nosim sa tim, ovo je kraj! Neću moći ništa, sve ću upropastiti, osramotiću se..."

Anksioznost je snažan sporedni simptom koji samo pogoršava poremećaj zavisne ličnosti i povećava potrebu za tuđom pomoći. 

Zavisni poremećaj se često razvija u ranom djetinjstvu, a njegovi uzroci su pretjerane zaštite i hiperkontrole roditelja:

• kada se dijete drži pod staklenim zvonom;

• kada roditelj ne podstiče samostalne odluke i postupke, pa čak ni osuđivao i kažnjavao;

• kada roditelj rešava sve probleme u školi i drugim oblastima života djeteta;

• kada roditelj usađuje djetetu ideju o njegovoj slabosti, nemoći i potrebi za kontrolom.

Zavisni poremećaj ličnosti takođe može napredovati u pozadini nasilnih odnosa - romantičnih, prijateljskih, poslovnih. Kada prezaštićeno dijete “uđe u odraslu dob”, ono nesvjesno poseže za autoritarnim ljudima sa potrebom za hiperkontrolom, pretjeranom zaštitom i “spasavanjem”. A takve veze samo pogoršavaju tok zavisnog poremećaja i stvaraju uslove za retraumatizaciju.

Posljedice zavisnog poremećaja ličnosti

Osobe sa zavisnim poremećajem ličnosti često odaju utisak „bezbrižnih i lijenih ljudi“ koji vode „parazitski“ način života, iskorištavaju druge i zbog toga ne doživljavaju ni najmanju nelagodu. Ali u stvarnosti nije tako: osobe sa ovim poremećajem plaćaju visoku cijenu za stalni "patronat" drugih.

Zavisnost i odricanje od prava izbora. Ključni problem onih koji pate od ovog poremećaja je njihova ekstremna ranjivost. Prvo, takvi ljudi su potpuno ovisni o vanjskoj pomoći i suočavaju se sa brojnim svakodnevnim problemima ako podrška iz nekog razloga nestane (na primjer, smrt roditelja, razvod od partnera). Drugo, “živjeti po tuđim naredbama” neminovno dovodi do potiskivanja i obezvređivanja ličnih potreba i želja: osoba je prinuđena da slijepo slijedi tuđe savjete i naredbe bez mogućnosti da sluša sebe.

Osjećaj stida i krivice. Pacijenti sa ovim poremećajem formiraju toksične odnose sa ljudima. „Nesebična“ pomoć roditelja, romantičnih partnera i prijatelja često ima svoju „skrivenu cijenu“: obezvređivanje, negativni komentari, prigovaranje, moralisanje, prezirni i grubi stavovi, uvrede. Sve to kod osoba sa ovim poremećajem izaziva hronični osjećaj stida i krivice, što samo pogoršava probleme sa samopoštovanjem. Osim toga, stid i krivica se često razvijaju u tešku depresiju sa suicidalnim sklonostima.

Poteškoće u održavanju ličnih granica. Još jedna posljedica je akutni strah od izražavanja neslaganja sa voljenima, odbrana svojih interesa i zaštita ličnih granica. U strahu od gubitka pomoći i podrške, pacijenti sa zavisnim poremećaem ličnosti mogu pristati na nepovoljne radne uslove i ostati "krotki" godinama, podnoseći psihičko ili fizičko nasilje od strane svojih najbližih.

Potisnuta agresija i izlivi bijesa. S obzirom na nemogućnost da otvoreno izraze svoje potrebe i želje, pacijenti sa zavisnim poremećajem ličnosti uvijek doživljavaju ambivalentna osjećanja prema bližnjima. S jedne strane, mogu doslovno „idolizirati“ svoje roditelje, partnere i prijatelje i osjećati duboku zahvalnost i obavezu. S druge strane, ova osjećanja se mogu kombinovati sa akutnom zavišću, ozlojeđenošću zbog kršenja ličnih granica, ljutnjom ili čak mržnjom zbog povrijeđenog samopoštovanja. 

Neizražena iskustva često postaju razlog za pasivnu agresiju ili čak iznenadne emocionalne slomove „niotkuda“.

Kako se liječi zavisni poremećaj ličnosti?

Prije svega, da bi se ovaj poremećaj liječio, pacijent mora biti podvrgnut dijagnostici. Zavisni poremećaj ličnosti je formalni poremećaj sa vlastitim kriterijima DSM-5 i ICD-10, a dijagnozu mora postaviti stručnjak za mentalno zdravlje.

Nakon dijagnoze, pacijent započinje kompleksnu terapiju.

Rad sa duboko ukorijenjenim uvjerenjima. Ključni cilj terapije je da izazove bolna uvjerenja pacijenta o vlastitoj beznačajnosti i bespomoćnosti, kao i njegove iskrivljene ideje o drugim ljudima i njihovim mogućnostima.

Razvoj otpornosti na stres. Paralelno sa razradom destruktivnih uvjerenja o sebi i svijetu, pacijent, uz podršku terapeuta, formira nove zdrave ideje o svojoj ličnosti i svojim mogućnostima. Takođe razvija samoregulacijske emocionalno-bihevioralne  vještine za borbu protiv anksioznosti i strahova.

Dosljedno odbijanje podrške. Konačno, važno je da se pacijent sa ovim poremećajem uvježba u donošenju samostalnih odluka i pokretanju samostalnih radnji. Pacijent takođe treba postepeno uklanjati prateće faktore i restrukturirati odnose sa ljudima o čijoj pomoći i podršci zavisi i čija hiperkontrola pogoršava njegovo ili njeno stanje.

STRUČNE REFERENCE/ STUDIJE/ BIBLIOGRAFIJA:

1. Hansen BJ, Thomas J, Torrico TJ. Dependent Personality Disorder. [Updated 2024 Aug 17]. In: StatPearls [Internet]. Treasure Island (FL): StatPearls Publishing; 2024 Jan-. 

2. Disney KL. Dependent personality disorder: a critical review. Clin Psychol Rev. 2013 Dec;

3. Coolidge FL, Segal DL. Evolution of personality disorder diagnosis in the Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders. Clin Psychol Rev. 1998 Aug;

​©Copyright