Ne tražite ništa. Čak ni od svojih najbližih. Čak ni od svoje djece

U nekom trenutku to se shvati ne razumom, nego kožom. Odjednom shvatiš: bolje je ništa ne tražiti. Ni od koga. Čak i ako želiš. Čak i ako bi oni, kao, trebali. Čak i ako si cijeli život bio tu. Pomagao, spašavao, trpio. Ipak – ne traži. Snađi se.

Zvuči grubo, zar ne? Ali baš tako dolazi mir. Ne onaj iz meditacije. Nego drugi – staralački. Kada se više ne trzaš i ne očekuješ. Ne nadaš se uzvratnom gestu. Ne dotiču te uvrede, ako nešto ne ide kako treba. Samo mirno živiš – s onim što imaš.

Unutar svakog odraslog je njegovo bivše dijete, koje se jako umorilo od čekanja.

Kad odrastemo, trebali bismo imati snagu, razum, strpljenje. Ali ostaje i drugo – neizrečeno dječje očekivanje. Da će mama doći. Da će neko pitati: „Kako si?“ Da će nazvati za rođendan. Da će se sjetiti. Da neće zaboraviti. Da neće otići. 

A onda prođe još jedna godina. Pa još jedna. I ti više nisi dijete. I oni više nisu tvoji heroji. Već samo ljudi. Zauzeti, umorni, iscrpljeni svojim pričama. Nemaju snage ni za tebe, ni za sebe. I tada je posebno važno – ne tražiti. Da ne osjetiš to: „Zašto im je svejedno?..“

Kako je govorio Erih Marija Remark: „Što manje čovjek očekuje, to se manje razočara. A sve dobro tada postaje prijatno iznenađenje.“

Bolje je hljeba ne kupiti, nego sebe natjerati da tražiš.

Postoji čudna gorčina – od sitnica. Na primjer, nestalo mlijeka. A ti znaš da će uskoro doći kćerka. Ili će sin svratiti poslije posla. I jezik svrbi: „Kupi, molim te…“ Ali bolje je – ne reći.

Jer će zaboraviti. Ili neće htjeti. Ili će kupiti, ali s izrazom lica „ostavi me na miru“. I ti ćeš onda cijelu večer misliti – zašto tako? Pa nisi tražio ništa posebno. Samo zamolio. A zauzvrat – hladnoća ili nervoza. I baš tada dolazi prava starost – ne po pasošu, nego po osjećaju.

A mogao si jednostavno preživjeti i bez mlijeka. Skuhati čaj s nanom. Bez šećera. I ne očekivati. To je – o unutrašnjem dostojanstvu. O osjećaju da sam sebi dovoljno značiš.

A onda – rođendan. I tišina.

To je skoro knjiška scena. Dolazi jutro. Budiš se s osjećajem da će se baš danas sjetiti. Nazvati. Napisati. Doći. Zagrliti. Barem neko.

A onda – ništa. Ni poruke. Ni glasa. Ni cvijeta. I kao odrasla osoba – navikao si već. Ali unutra kao da neko gumicom briše: „Više nisi važan. Nisi centar njihovog života. Ti si – pozadina.“

I to nisu prigovori. Tako je jednostavno uređeno vrijeme. I mi smo nekad bili takvi. Zauzeti. Mladi. Utrčavali. Vječno kasnili. A sad – red da stojimo u tišini.

Prišvin je o tome pisao s tolikom boli, kao da je sam hiljadu puta osjetio:

„U mladosti smo veoma bogati životom i rado svima u dug dajemo svoja bogatstva, ali kad pred starost krenemo da dugove skupljamo – niko ne daje. I to je veoma bolno…“

A ima kod njega još jedan redak koji posebno dira:

„U starosti da vidiš dobro, smeta ti uvreda.“

I istina je. Čak i kad ti pomažu – unutra negdje svrbi: „Zašto ne od srca? Zašto samo kad zamolim?“ I opet biraš šutnju. Ne tražiti. Da ne padneš u tu zamku – dobrote, otrovane očekivanjem.

Svijet je sada drugačiji. Djeca – nisu garancija.

Nekada je sve bilo drugačije. Djeca su se rađala s osjećajem duga. Roditelji su ih odgajali da bi oni kasnije donijeli vode, obuli tople čarape, odveli u ambulantu. Bila je to nepisana pogodba. Vjekovna tradicija.

A sada… Djeca – to je ljubav. To je projekat. To je odgovornost. Ali ne i osiguranje. Nisu dužni. Žive u drugom ritmu. Imaju hipoteku, depresiju, selidbu, rokove, partnerske terapije, jogu i osjetilnost. Nisu stigli misliti na tebe.

I evo tebe kraj prozora. Gledaš kako se kod komšija unuci igraju u dvorištu. A kod tebe – tišina. I dogovaraš se sam sa sobom: „Nema veze, snaći ću se.“ Jer bolje je samoća s dostojanstvom, nego sažaljenje u očima najbližih.

Ima onih koji vjeruju: u XXI vijeku starosti nema.

Da, ima i drugih. Optimista. Vječno mladih duhom. Sport, retinol, laserske terapije, botoks. Zubi – novi. Srce – na tabletama. Kosa – presađena. I sve bi to bilo dobro… Samo praznina unutra se ne vara. Njoj ne možeš podmetnuti bijele patike i fitnes narukvicu.

Starost će se ipak prišunjati. Negdje iz ugla. Neprimjetno. Kada prvi put ne zapamtiš nečije ime. Kada ti se daljinski od televizora učini previše složenim. Kada niko neće doći u pomoć bez da ga zovneš.

E, tada je glavno – ne tražiti. Nego živjeti. S onim što imaš. Pa makar i u samoći. Ali bez poniženja. Bez očekivanja. Bez unutrašnjih raspeća.

Istočna mudrost glasi: „Čini dobro – i baci u vodu.“

Veoma je teško ne očekivati uzvraćanje. Mi smo bića s dušom i sjećanjem. Pamtimo kome smo pomagali, koga smo spasili, s kim smo dijelili posljednje. I naravno, želimo da nam se to vrati.

Ali, kako kažu u Aziji:

„Ako želiš biti sretan – zaboravi kome si učinio dobro. A zapamti ko je učinio dobro tebi.“

Eto cijelog recepta. Ne traži. Čini. I puštaj. A ako se niko nije odazvao – znači da je tako trebalo. Znači da su zauzeti. Znači da si možda previše dao ranije. Ili – ne onome kome je trebalo.

Najvažnije je – ne ogorčiti se.

Starost – to je izolacija, to su gubici. Ali najstrašnije je kad srce postane kameno. Kad od uvreda više ne osjećaš ni ljubav, ni zahvalnost. Samo suhoću. I tada više nije važno, ko je došao, ko je nazvao. Važno je da je unutra prazno.

A moglo je biti drugačije. Ne čekati. Ne tražiti. Samo biti. Ćutati, ali ne iz ponosa. Nego iz snage. Iz dostojanstva.

Kako je pisao Prišvin: „I zato se tako rijetko sreću dobri: u starosti da vidiš dobro, smeta ti uvreda.“

Šta mislite o ovome? Podijelite u komentarima na društvenim mrežama!

​(Pripremila: Slavica Dević)

©Copyright