Moramo pokušati da se riješimo loših misli i teških sjećanja

Koliko sam poznavala sretnih ljudi – oni su potiskivali loša sjećanja. Presijecali su pokušaje da ih neko podsjeti na loše. „Ne želim o tome da razmišljam i govorim!“, govorili su.

Koliko sam poznavala nesretnih ljudi – ljudi koji su sebe smatrali nesretnima i živjeli loše – svi su se s uživanjem prepuštali sjećanjima na loše. Njegovali su uspomene na uvrede stare "sto godina", detaljno opisivali bolesti koje su preživjeli, žalili se na nepravde, stalno pričali o gubicima i izdaji…

Takozvani sretni su u prošlosti imali i gore priče. Ali sretni nisu željeli da se prisjećaju lošeg. To im je nanosilo patnju. Oni nisu željeli više patiti zbog onoga što je prošlo. Zbog onoga što se ne može promijeniti. To je prihvaćeno. Proživljeno. A sada je prošlost mrtva.

A oni "uslovno" nesretni su stalno prizivali loše. Čak su i plaćali onima koji su slušali njihova sjećanja na uvrede i neuspjehe. Psiholozima, na primjer.

​Kada bi Džingis-kana neko podsjetio kako je u djetinjstvu bio rob, vjerovatno bi se strašno razljutio.

Kada bi Čehovu neko spomenuo kako ga je otac tukao u djetinjstvu, Anton Pavlovič bi možda obrisao naočare i blago rekao: „Hajde, dragi gospodine, da razgovaramo o nečemu drugom. Toliko lijepih stvari ima na svijetu!“. I više ne bi pozvao tog čovjeka u svoj ugodni, svijetli dom.

Kada bi preživjelom sa Titanika predložili da se prisjeti krikova ljudi u ledenoj vodi, rekao bi: „Uložio sam toliko truda da zaboravim. Zašto mi to ponovo spominjete?“

To je normalna reakcija onih koji su preživjeli i sačuvali normalnost. U velikoj mjeri – zahvaljujući sposobnosti da potisnu loša sjećanja. A zatim su mogli normalno živjeti i postići uspjeh, u skladu sa svojim mogućnostima - i smatrati se sretnima – jer su uspjeli preživjeti i ostvariti nešto!

I Merilin Monro je posjećivala psihologa koji ju je podsjećao na patnje iz djetinjstva. Majka joj je poludjela, dali su je jednim hraniteljima, pa drugima, komšija je ubio njenog voljenog psa, mnogo loših stvari joj se dogodilo u prošlosti…

I lijepa glumica, voljena od naroda, talentovana, uspješna, ponovo je drhtala i plakala zbog onoga što je prošlo. A od psihologa je postala potpuno zavisna. Nije mogla ni cipele kupiti bez njegovog savjeta

Sve se završilo loše po nju.

Ako ti dođe loša misao – otjeraj je. Suprotstavi joj se. Tako se radilo od davnina. Crne misli šalju tamne sile. Da iskušaju čovjeka ili da mu oduzmu snagu.

Čehov je imao zapažanje: čim čovjeka uhvati neka loša misao, mozak počne lijeno i beskonačno da je "prežvakava". I sjenka te misli, njen gorki ukus, odrazi se na cjelokupno doživljavanje stvarnosti. To važi za sve ljude. Dovoljno je pustiti lošu misao preko praga – ona će se zakačiti kao vampir. I počeće da vam oduzima energiju, kvari raspoloženje, a svijet će djelovati neprijateljski ili besmisleno.

Nekadašnja filozofija psihoterapije imala je za cilj razviti volju pacijenta i naučiti ga da se preusmjeri na stvaralačku aktivnost. To je činilo da se osoba stidi lošeg. Da izbjegava mračno. Trebalo je skretati pažnju na lijepo i dobro. Stvarati i raditi… Akademik Behterev je pisao o odvlačenju pažnje i preusmjeravanju.

Kasnije se gledište promijenilo. Psiholozi su počeli predlagati da se loše misli izgovaraju. Da se priznaju kao vlastite. Da se analiziraju i „obrađuju“.

Navodno se oaoba s lošim mislima može dogovoriti.

Frojd je davao primjer nasilnog posjetioca na predavanju. Ne smijete ga izbaciti! Počeće lupati na vrata i vikati. Ometaće.

Treba se s huliganom dogovoriti i razumjeti ga. Tada će mirno sjediti i slušati naučno predavanje.

Prije mnogo godina sam pisala: ako na predavanje dođe nasilni huligan, s njim se nećete dogovoriti.

On je došao namjerno. I ponaša se neprihvatljivo. Takvog treba izbaciti. Kao što se i radi. Ne treba ga lupati – treba ga izvesti dalje. Predati ga u čvrste ruke reda i zakona.

Ali svi su se naljutili na moj prijedlog. I na moju priču o dječaku koji je precrtavao loše, takođe su se naljutili.

Trebalo je dječaka odvesti psihologu. Neka mu kroz dvadeset seansi pomognu! Iako je dječak pomogao sam sebi. Debelo je precrtao zastrašujuću sliku.

Sve što je loše treba razotkrivati. Obezvređivati. Poništavati.

U narodu su pljuvali, simbolično bacali predmete, tjerali riječima i postupcima. Vjernici su se molili. Jer molitva tjera zle ili crne misli.

Skoro su naučnici sproveli jedan eksperiment. Rezultati su objavljeni u Science Advances. Pokazalo se da su se ljudi koji su tjerali loše misli osjećali bolje, snažnije i živahnije od onih koji su dopuštali mislima da im „pojedu“ mozak i život. I nije bilo „potisnutih simptoma“, onih koje navodno tjrali loše misli.

Mikrobe treba uništavati. Štetočine tjerati. Truditi se zaboraviti strašno i ne dozvoliti sebi da se vrtimo u lošem. I narodna mudrost – ne misliti i ne govoriti loše – ostaje mudrost.

Psihički zdrav čovjek može zaustaviti crne misli. I ostati zdrav. Nije obavezno misliti pozitivno. Dovoljno je tjerati i precrtavati loše. Ili ih spaliti – u glavi.

Postoji jedna legenda, možda zasnovana na stvarnom događaju. Kada gotovo nije bilo nikakvih sredstava za liječenje, poznati doktor dao je teško bolesnom od groznice usku traku papira. Na njoj je pisala riječ: „groznica“. I rekao mu je da svaki dan odsiječe po jedno slovo i spali ga.

Bolesnik je tako i uradio. I kada je ostalo posljednje slovo – ozdravio je.

Uklonio je loše. Simbolično.

To je legenda. Ali u njoj ima istine. U narodu su loše simbolično tjerali, spaljivali, zaključavali, potapali. I nije bilo dozvoljeno dugo gledati u loše ili ga mentalno prežvakavati. Dugo su me uvjeravali da pokvareno meso treba izvaditi, dobro pogledati, pomirisati, razmisliti o značenju mirisa, probati, napraviti mljeveno meso i oblikovati ćufte… Temeljito „obraditi“.

Ja lično mislim da je treba zapakovati i baciti. A nasilnog skitnicu izbaciti i zaključati vrata. Dogovor s neprijatnim mirisom ili huliganom neće uspjeti.

Kao što vidite, napokon je zdrav razum prevladao: crne misli treba tjerati snagom volje. Za to treba da postoji volja. Zlu se treba suprotstaviti. Prljavštine se treba riješiti. Štetne mikrobe uništiti, ne dozvoliti im da se razmnože.

To su jednostavne i jasne stvari, narodna filozofija zdravog razuma: „zaboravi, ne prisjećaj se u detaljima, prebaci se na nešto drugo!“. Ako ne možeš – onda je potrebno liječenje da bi se riješio loših misli. Ako si psihički zdrav – ne igraj se vatrom i ne zadržavaj se na lošem. Bori se. Djeluj. Ali ne dozvoli sebi da toneš u bezdan očaja i tuge; njih izazivaju loše misli. Mračna sjećanja.

To je potpuno jasno svakom normalnom čovjeku. I ne treba smatrati dječije uvrede i greške roditelja izvorom svih svojih problema; o tome sam odavno pisala. I sada psiholozi počinju govoriti o tome; rijetko, ne svi, ali počinju. Iako je to i bez toga jasno.

Odrasla, zdrava osoba ima volju i razum. U stanju je suprotstaviti se lošem. I lošim mislima, na primjer. Ako odrasla osoba nije u stanju kontrolisati svoje misli, preusmjeravati se, zaustavljati pogrešne impulse – treba se liječiti. Najvjerovatnije je bolesna.

Možete se razboljeti ako dajete slobodu lošim mislima. Kao što se može postati i zločinac ako se daje sloboda lošim porivima.

Ne radi se o pozitivnom razmišljanju.

Radi se o voljnoj kontroli.

Zato su u narodu bacali iver u brzu rijeku ili su bacali šaku zemlje iza leđa kada bi loše misli otišle. Simbolično su ih se oslobađali. Pljuvali, puhali, „zametali tragove“, gledali kroz prozor nakon lošeg sna; prekidali loš utisak. I nisu voljeli one koji su podsticali loša sjećanja i navodili na mračne misli. Izvor loših misli smatrali su đavoljim djelom.

Zato se zla treba rješavati koliko možemo. Ako nema snage, nema volje, ako su misli nametljive – treba se liječiti kod psihoterapeuta. Ali ne treba se prepuštati lošim mislima u normalnom životu. To je opasno. Tužno sjećanje nas ponovo vraća u stanje bola i oduzima snagu. Život nije dug; treba živjeti sadašnjim danom. I održavati svoj um i dušu čistima.

(Autorka: Ana Kirjanova)

©Copyright