Kreativnost i patnja: kako vam kreativnost pomaže da kanališete svoju bol
Za Fridu Kalo, slikarstvo je bilo način da svoju bol transformiše u umjetnost. Umjetnost je bila njen “ventil”, njeno utočište, njen put ka slobodi. Odbila je da bude žrtva. Od rane mladosti je shvatila da život ne treba da posmatra kroz objektiv svog fizičkog bola. Umjesto toga, život Fride Kalo je okarakterisan prije svega velikom strašću.
Pogledajte njenu sliku "Slomljeni stub" (1944) i steći ćete dobar utisak kroz kakav je bol prolazila. Simbolizam bola je intenzivan i fizički - gotovo očajan. Sve godine njenog liječenja i ortopedski uređaji koje je morala nositi predstavljeni su tamo kao svjedočanstvo. Ovo djelo je veličanje ljudskog tijela, koje je prošlo kroz mnogo mučenja.
“Stopala, šta će mi, kada imam krila da letim?"
-Frida Kalo-
Sama Frida je jednom objasnila kako je oslikala svoje autoportrete jer se osjećala usamljeno. Slikala je za sebe, jer joj je trebalo da provede vrijeme sa nekim kome bi objasnila kako se osjeća. Ta osoba nije bila bila niko drugi, do ona sama.
Iz života i stava ove poznate meksičke slikarke može se dosta naučiti: kreativnost je poput vozila.
To je izuzetan mehanizam koji nam može pomoći da ne samo restrukturišemo bol, već i da kanališemo patnju. Terapije izražavanjem poput slikanja, pisanja ili komponovanja muzike su takođe načini da pronađemo sebe, da obratimo pažnju na naše potrebe i da postignemo emocionalni balans.
Kreativnost i patnja
Volimo da mislimo da stvaranje dobre, veličanstvene, briljantne umjetnosti zahtijeva namučeni um i ranjeno srce. Ideja o namučenom pjesniku koji piše čitavu noć, pod delirium tremensom (alkoholnim ludilom), još uvijek je veoma živa u našoj kolektivnoj ideologiji.
"Naše postojanje je samo kratak spoj svjetlosti između dvije vječnosti tame."
-Vladimir Nabokov-
Međutim, postoji psihološka stvarnost koja povezuje ove tipove ljudi mnogo bliže nego patnja. Pomislite na imena kao što su Lord Bajron, Edgar Alan Po, Ernest Hemingvej ili Frida Kalo. Svi oni su imali nešto drugo što ih je vezivalo: strast. Nisu imali obične umove. U stvari, ako ih detaljno analiziramo, vidjećemo da se savršeno uklapaju u ono što Hauard Gardner opisuje kao kreativni um.
Kreativnost je usamljeni čin
Kreativni um se izdvaja iz običnog, prevladavajućeg sistema logike i očekivanja.
Kreativni um rizikuje; on je hrabar i usuđuje se na stvari koje običan čovjek izbjegava.
Kreativni potencijal umnogome zavisi od emocija.
Tuga i bol pozivaju umjetnika da spozna sam sebe
Jedna od najtačnijih definicija kreativnosti dolazi od pisca Ričarda Lueka (Richard Lueck). On tvrdi da kreativnost nije mentalno stanje, niti postoji genetska predispozicija, i da nije isključivo i uvijek povezano sa IQ-om.
Prije svega, to je proces razvoja i način izražavanja usmjeren ka rješavanju problema ili (i evo najzanimljivijeg djela) koji zadovoljava emocionalne potrebe.
Patnja je katalizator umjetničkog izražavanja - u to nema sumnje - ali isto je i sreća, strah ili čak bijes. Bol, međutim, smatra umjetnost sigurnim utočištem. U umjetnosti se osoba ponovo pronalazi i ponovo počinje brinuti o sebi. Kreativnost je područje gdje umjetnik može uroniti u neizvjesnost i mrak, samo da bi se izronio još jači.
Kreativnost i patnja: umjetnik koji je naučio da upravlja svojim emocijama
Ruf Vejnvrajt (Rufus Wainwright) je poznati kanadski pjevač i kompozitor koji je objavio album All Days Are Nights: Songs for Lulu in 2010 (Svi dani su noći: pjesme za Lulu 2010). U ovom albumu pokazao je sve svoje patnje i ožiljke. Na svojim koncertima obukao se u crno i zatražio od publike da ne aplaudira poslijee izvođenja numera.
"Patnja je opravdana kada postaje sirovi materijal ljepote.”
-Jean-Paul Sartre -
Upravo je bio izgubio majku i nosio je teret traumatske prošlosti koja je počela nakon silovanja sa samo 14 godina. Sada je srećno oženjen, a on prolazi kroz život na mnogo mirnijim i sigurnijim emocionalnim vodama. Međutim, neki se pitaju da li će i dalje biti u stanju da komponuje i piše pjesme kao i ranije, s obzirom da je sada srećniji.
Vejnvrajt je veoma jasan po ovom pitanju. On vrlo dobro zna da kada je u pitanju patnja, nema prije i poslije, pogotovo sa traumama iz detinjstva. Naši "demoni" će uvijek biti tamo; nikada neće nestati u potpunosti.
Ali dođe vrijeme kada neko izabere da li će zauvijek biti žrtva ili će dati sebi dozvolu da budu srećniji, uprkos tome što moraju da žive sa nelijepim sjećanjima.
U njegovim kompozicijama i dalje možete primijetiti da su neke od njegovih tuga iz prošlosti još uvijek tu. Na kraju krajeva, to je dio njegovog života i dio onoga što inspiriše njegovu kreativnost. Međutim, njegova trenutna sreća je takođe moćna inspiracija za njegovu umjetnost.
Kada se bolje razmisli o svemu, ljudi su složena mješavina kontrastnih emocija, svjetlosti i tame, i ovi kontrasti se spajaju kako bi od nas napravili ono što trebamo biti. Najvažnija stvar je ne odustati - baš kao što Frida Kalo to nije učinila.
Moramo pronaći našu strast i učiniti je našim utočištem. Možemo je koristiti kao katalizator da svijetu pružimo sve što imamo i da istovremeno brinemo o sebi i našim emocijama.
REFERENCE:
Stuckey, H. L., & Nobel, J. (2010). The connection between art, healing, and public health: A review of current literature. American Journal of Public Health, 100(2), 254–263. https://doi.org/10.2105/AJPH.2008.156497
Kaimal, G., Ray, K., & Muniz, J. (2016). Reduction of cortisol levels and participants’ responses following art making. Art Therapy, 33(2), 74–80. https://doi.org/10.1080/07421656.2016.1166832
Malchiodi, C. A. (Ed.). (2012). Handbook of Art Therapy (2nd ed.). The Guilford Press.
McNiff, S. (1992). Art as Medicine: Creating a Therapy of the Imagination. Shambhala Publications.
Moon, B. L. (2010). Art-Based Group Therapy: Theory and Practice. Charles C Thomas Publisher.
Hass-Cohen, N., & Carr, R. (Eds.). (2008). Art Therapy and Clinical Neuroscience. Jessica Kingsley Publishers.
Pennebaker, J. W., & Smyth, J. M. (2016). Opening Up by Writing It Down: How Expressive Writing Improves Health and Eases Emotional Pain (3rd ed.). The Guilford Press.
