Kako nezreo muškarac pretvara svoju ženu u histerika

Ovaj članak je posvećen svakoj ženi koja je umorna od toga da bude jaka. Svakoj koja na sebi nosi porodicu, domaćinstvo, djecu i šuti. Svakoj koja je jednog dana shvatila da pored sebe nema partnera, već još jedno dijete.

Dragana je jednog dana prestala da viče. Samo je sjela u kuhinji i utihnula.

Više nije molila. Nije podsjećala. Nije objašnjavala.

Njen muž opet ništa nije uradio — nije kupio, nije pokupio, nije pomogao.

Ušao je, slegnuo ramenima: „Pa ti si se snašla?“

Da, Dragana se snašla.

Kao i uvijek.

Razmotrimo 8 glavnih razloga kako muškarac pretvara svoju ženu u histeričnu osobu.

1. Ne osigurava finansijsku stabilnost

Svaka odrasla žena zna: finansijska sigurnost nije hir, već osnovna potreba. Ne radi se o bogatom životu. Radi se o predvidljivosti. O tome da se ne budiš noću u hladnom znoju s mišlju: „A šta ako sutra ne bude novca za školu? A ako se auto pokvari? A ako njega opet otpuste?“

On ne preuzima finansijsku odgovornost. On „traži sebe“, „ne voli sistem“, „ne drži se posla“. A ona u isto vrijeme broji svaki dinar, snalazi se, pokriva dugove. I smiješi se djeci da ne bi izgledala slabo.

Kao rezultat: žena živi u stalnoj anksioznosti. Zategnuta je kao struna. I ta napetost prerasta u razdražljivost, nagle ispade, suze — ne zbog karaktera, već zbog straha.

2. Ne preuzima odgovornost za budućnost

On ne govori „ja ću to riješiti“. On kaže: „vidjećemo“, „još nije jasno“, „ne razmišljaj sad o tome“.

Za njega je to lakoća.

Za nju je to neizvjesnost od koje počinje da drhti.

On ne postavlja ciljeve. Ne preuzima obaveze. Njegov stav je: „Kako bude — biće“.

A njen unutrašnji glas vrišti: „A šta ako ne bude? A ako se sve raspadne? Pa ja ću to sve morati nositi!“

Kao rezultat: žena prestaje da se osjeća sigurno. Ne može se opustiti ni jedan dan. Jer ako ne ona — onda niko. A to pritiska. I guši. Svaki dan.

3. Ne ispunjava obećanja

On kaže: „Uradiću“.

Ti čekaš. Podsjećaš.

On zaboravi. Ili mu se „nije dalo“.

Može zaboraviti važnu kupovinu, ne pokupiti dijete iz škole ili vrtića, ne platiti račun. I ne zato što ne može — već zato što zna: ti ćeš ionako uraditi. U krajnjem slučaju — viknut ćeš. Ali ćeš uraditi.

A ti… ti nisi samo razočarana. Osjećaš da si opet sama. Da si prevarena. Da se opet ne možeš osloniti.

Kao rezultat: gubiš vjeru u njegove riječi. Počinješ da kontrolišeš, provjeravaš, ponašaš se kao roditelj, a ne kao žena. Ljubav odlazi. Ostaju borba i napetost.

4. On se ne trudi — jer ti sve nosiš sama n svojim plećima

On ne pomaže. Ne zato što ne želi. Nego zato što ne osjeća potrebu.

Ti se ionako snalaziš. Čak i s temperaturom, s djecom u naručju, s rokovima na poslu. On te vidi umornu — i ide gledati TV. Ne smatra da treba da ti pomogne.

Duboko u sebi čekaš da kaže: „Lezi, ja ću“, „Budi malo u tišini, ja ću se pobrinuti“.

Ali on to ne govori. Jer ti ne padaš. A ako ne padaš — znači da možeš još.

Kao rezultat: počinješ da mrziš ono što si ranije voljela kod sebe — svoju snagu. Ona te više ne raduje. Postala je tvoje prokletstvo.

5. Pretvaraš se u „menadžera za podsjećanja“

Moliš — mirno, ljudski. Jednom. Drugi put. Treći put. Onda glas puca. Počinješ da vičeš. A on odgovara: „Zašto vičeš?“

Vičeš ne zato što želiš. Već zato što te drugačije ne čuju. Zato što sve što tražiš jesu osnovne stvari: iznijeti smeće, doći na vrijeme, pobrinuti se za dijete.

Ne želiš biti razdražena. Želiš samo da te jednom — čuju. Da ne moraš glumiti vaspitača odrasloj osobi.

Kao rezultat: tvoj govor postaje suh. U glasu — hladnoća, u očima — umor. Govoriš, ali te više ne čuju, jer su se već navikli: „ona je opet u tom raspoloženju“.

6. On je fizički tu, ali dušom — u drugoj sobi

On je kod kuće. Na kauču. Jede, spava, traži nježnost.

Ali nije s tobom.

Ne zanima ga šta se dešava u tebi. Ne pita kako se nosiš sa svime. On je pored tebe, ali kao iza stakla.

Pokušavaš da govoriš. On klima glavom. Ali ne osjeća.

Kao rezultat: zatvaraš se. Boli te da dijeliš ono što neće biti saslušano.

Više ne želiš da govoriš. Ne zato što nemaš šta — nego zato što nema smisla.

7. Ne učestvuje u porodici

On ne pomaže. Ne vodi. On je kao „gost“.

Pitaš: „Hoćeš li prošetati s djetetom?“ — i imaš osjećaj da tražiš uslugu.

Može biti otac, ali si ti i dalje sama.

A ako odgajaš njegovo dijete iz prethodnog braka — ti si još i „mama na kvadrat“. Uz nulto učešće s njegove strane.

Kao rezultat: preopterećena si. Nemaš ni minute mira. Čak i pod tušem misliš: „A nije li zaboravio isključiti šporet?“ — jer mu ne možeš povjeriti ni sitnice.

8. Izgaraš

Prestaješ biti svoja.

Prvo nestaje snaga. Zatim san. Onda smijeh.

Više ne prepoznaješ ženu u ogledalu. Ona je gruba, ljuta, tiha ili, naprotiv, sklona vikanju.

Ali iza svega toga stoji samo jedno — umor. I strah. I samoća.

Kao rezultat: vičeš — ne zato što želiš, već zato što drugačije ne možeš.

Šutiš — jer si već sve rekla.

Držiš se — jer ako padneš, sve će se raspasti.

Šta može pomoći ženi da izađe iz ovog kruga?

• Prestati umanjivati vlastiti umor

• Priznati: „Ne želim više ovako živjeti“ — to nije hir, to je vapaj za pomoć

• Dopustiti sebi da ne budeš savršena

• Početi govoriti. I ako se bojiš. I ako te trese. Ali govoriti

• Tražiti podršku — kod prijateljica, kod psihologa, kod same sebe

• Vjerovati sebi: znaš šta je ispravno. I imaš pravo izabrati drugačije

Zaključak

Žena ne postaje histerična bez razloga. Histerija je oblik bola koji se više ne može nositi u sebi.

Ako si se prepoznala — znaj: nisi sama.

Tvoja bol je stvarna. I tvoj umor zaslužuje poštovanje.

​(Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut)

©Copyright