Da li su žene prirodno empatičnije od muškaraca - stručno objašnjenje

Ne, žene nisu biološki “sazdane” da budu empatičnije.

Razlike između muškaraca i žena u pogledu empatije nastaju zbog očekivanja, a ne biologije. 

Ako pitate ljude ko je empatičniji — muškarci ili žene — vjerovatno ćete dobiti odlučan odgovor. Kulturne priče i svakodnevne konverzacije, pa i izjave javnih figura, često prikazuju empatiju kao nešto što žene “prirodno” imaju više. 

Neki naučnici su tvrdili da bi ta razlika mogla biti biološka. Možda ste čuli tvrdnje da je ženski mozak usmjeren na empatiju ili da su žene evoluirale da imaju veće sposobnosti empatije zato što su drevne majke bile osnovni njegovateljice. Te ideje djeluju intuitivno, ali one pojednostavljuju ono što podaci zapravo pokazuju. Simptomi rodnih razlika u empatiji vjerovatnije su povezani sa načinom na koji odgajamo dječake i djevojčice i ulogama koje očekujemo da ispune. 

Ako pitate ljude ko je empatičniji — muškarci ili žene — vjerovatno ćete dobiti odlučan odgovor. Kulturne priče i svakodnevne konverzacije, pa i izjave javnih figura, često prikazuju empatiju kao nešto što žene “prirodno” imaju više. 

Neki naučnici su tvrdili da bi ta razlika mogla biti biološka. Možda ste čuli tvrdnje da je ženski mozak usmjeren na empatiju ili da su žene evoluirale da imaju veće sposobnosti empatije zato što su drevne majke bile osnovni njegovateljice. Te ideje djeluju intuitivno, ali one pojednostavljuju ono što podaci zapravo pokazuju. Simptomi rodnih razlika u empatiji vjerovatnije su povezani sa načinom na koji odgajamo dječake i djevojčice i ulogama koje očekujemo da ispune. 

Studije u kojima su ljudi sami ocjenjivali svoju empatiju često pokazuju da žene dobijaju više bodova na pitanjima o empatiji. Čini se da žene osjećaju veću potrebu da kažu da su empatične nego muškarci. Međutim, te razlike se vrlo dobro objašnjavaju rodnom orijentacijom — koliko ljudi sebe vide (i vjeruju da se trebaju ponašati) u stereotipno muškim ili ženskim ponašanjima. Kada se uzme u obzir rodna orijentacija, razlika u empatiji skoro u potpunosti nestaje. 

Slika postaje još zanimljivija kada se krene dalje od upitnika. Kada su istraživači mjerili muške i ženske empatijske izraze lica i govor tijela prema drugima, pronašli su samo minimalne razlike ili nijednu. 

S druge strane, žene se dosljedno bolje snalaze od muškaraca u zadacima u kojima treba tačno prepoznati šta neko drugi osjeća. U prosjeku, žene ostvaruju rezultate bolje rezultate na testovima empatije. Takva razlika postoji u mnogim kulturama i formatima testova. Na prvi pogled ovo može izgledati kao dokaz biološke “žice”, ali ti testovi se oslanjaju na vještine koje oblikuje socijalizacija. Na primjer, roditelji češće razgovaraju o emocijama s djevojčicama nego s dječacima, dajući djevojčicama ranu praksu u imenovanju osjećaja i tumačenju suptilnih znakova. Kada odrastate uz podsticaj za korištenje emocionalnog jezika, postajete bolji u prepoznavanju istog kod drugih ljudi. A kada globalne rodne norme dosljedno podstiču takve obrasce, dosljednost među kulturama i nije iznenađujuća. 

Stereotipi takođe imaju učinak u stvarnom vremenu na performanse. Kada se ženama kaže da je jedan zadatak “test interpersonalne osjetljivosti” u kojem njihov rod obično briljira, one nadmašuju muškarce. Ako se isti zadatak predstavi kao “zadak koji uključuje kompleksnu obradu informacija”, rodna razlika nestaje. 

Kada se sve ove činjenice uklope, zaključak je jednostavan: razlike među polovima u empatiji nisu fiksne biološke istine. One proističu iz društvenih očekivanja, naučenih obrazaca i stereotipnog pritiska. 

Ovakva uvjerenja nisu bezopasna. Pretpostavka da su žene “prirodno” više empatične stvara nerealna očekivanja u profesionalnom i privatnom životu. Žene koje ne odgovaraju tim očekivanjima — recimo, strože ocjenjuju rad svojih učenika ili pokazuju manje “emocionalne nježnosti” — mogu biti kritikovane. Ti stereotipi štete i muškarcima jer oni koji pokazuju iskrenu toplinu riskiraju da budu ocijenjeni kao “nemuškarci”. Takav stereotip može čak poslužiti kao izgovor muškarcima sa niskom empatijom, suptilno pojačavajući ideju da “su oni jednostavno prirodno takvi”. 

Stereotipi sužavaju mogućnosti: guraju žene u uloge njegovateljica i odvraćaju muškarce od tih uloga. Oni takođe zamagljuju realniji i optimističniji pogled na samu empatiju — da je ona univerzalna ljudska sposobnost koju svi možemo razvijati i poboljšavati, a ne fiksno svojstvo podijeljeno po polovima. Kada odbacimo ideju da je empatija “ženska osobina”, otvaramo prostor svima da rastu, pokazuju brigu i učestvuju punim kapacitetom u odnosima, porodicama, na radnim mjestima i u zajednicama. 

STRUČNE REFERENCE:

1. Martingano, A. J., Konrath, S., Blanch‐Hartigan, D., Davis, M. H., Hall, J. A., Ruben, M. A., ... & Schwartz, R. (2025). Seven Empathy Myths: Correcting Misconceptions About a Complex Construct. Social and Personality Psychology Compass, 19(10), e70093.

2. Christov-Moore, L., Simpson, E. A., Coudé, G., Grigaityte, K., Iacoboni, M., & Ferrari, P. F. (2014). Empathy: Gender Effects in Brain and Behavior. Neuroscience & Biobehavioral Reviews, 46, 604–627.

3. ​Baron-Cohen, S. (2011). The Science of Evil: On Empathy and the Origins of Cruelty. Basic Books.

4. Lamm, C., Decety, J., & Singer, T. (2011). Meta-Analytic Evidence for Common and Distinct Neural Networks Associated with Directly Experienced Pain and Empathy for Pain. NeuroImage, 54(3), 2492–2502.