Što je vaša svijest šira, to više iritirate druge ljude

Postoji jedan efekat o kojem se rijetko govori naglas: kada se čovjeku širi svijest, on postaje poput reflektora.

I tim svjetlom on obasjava ne samo svoje „sjene“, nego i tuđe.

A tuđe — mnogima je neprijatno vidjeti.

Moja prijateljica Marija, koja je godinama praktikovala rad na sebi i osviještenost, kaže da joj najteže nisu pale same prakse i to što je mijenjala sebe, već… reakcija bližnjih.

„Što sam mirnija, više moja sestra viče na mene. Kao da je nerviram samo time što ne dramatizujem zajedno s njom.“

Da. To se često dešava.

Kad ti „vibriraš više“ — osoba koja je pored tebe počinje se osjećati nelagodno.

Ne zato što ti sebe „smatraš boljim“. Nego zato što se, na tvojoj mirnoj pozadini, njegov ili njen unutrašnji haos naglo istakne.

Ti ne radiš ništa loše — samo si postao ilipostala malo iskreniji, prema sebi, prema drugima.

A iskrenost — to je jedno veliko ogledalo.

To je poput svjetla lampe u mračnoj sobi — ono ne stvara nered, ono ga samo čini vidljivim.

Zato se pored osobe koja raste kod drugih može pojaviti agresija, provokacije, pokušaji da te povuku nazad u stare igre.

Tako oni štite svoju zonu komfora. Tu iluziju sigurnosti koju si ti slučajno osvijetlio.

Osviješten čovjek to mirno izdrži. On zna: ne radi se ovdje o meni, već o tome što se u drugome konačno pojavilo ono što je dugo tražilo izlaz. I to je takođe dio puta.

A kada se „učvrstite“ u osviještenosti, Univerzum vam počinje pokazivati ono što je „sazrelo za obradu“:

•  stare emocije;

• zavisničke veze;

• odnose koji su se držali na navici, a ne na iskrenosti.

Tim se objašnjava zašto danas toliko ljudi gubi prijatelje, izlazi iz brakova, mijenja krug poznanika.

Ne zato što su postali gori. Nego zato što jedna osoba ide naprijed, a druga želi da sve ostane isto. I u nekom trenutku oni jednostavno počnu govoriti različitim jezicima.

Marija je dugo pokušavala „dovesti“ sestru do svog nivoa smirenosti. Ali što se više trudila, to se sve više raspadalo. Sestra je sve češće upadala u histeriju.

Dok jednog dana nije priznala: ne možemo uvući drugu osobu u osviještenost. Možemo biti primjer — i ostati blizu, ako ta osoba poželi krenuti sama.

Ponekad je to priznanje najteže. Jer srce se neko vrijeme doslovno cijepa: pustiti ili se prilagođavati?

Ali prilagođavanje — to je uvijek odricanje od sebe, od svojih vrijednosti. A prije ili kasnije takvo odricanje preraste u duboki unutrašnji umor.

Možete promijeniti samo svoje stanje. I upravo ono vremenom počinje mijenjati vaš život, vaše veze, vaš put.

A drugi… doći će kad budu spremni. Ili neće.

I u tome takođe postoji mudrost.

​(Pripremila: Martina Petruhin)

©Copyright