Šta se može dogoditi sa psihom nakon jakog šoka?

Tokom cijele naše istorije bilo je događaja koji su šokirali, stvarali paniku, plašili nas, donosili depresiju i razočarenje.

Kod nekih ljudi ovi događaji su doveli do ozbiljne depresije, kod drugih - do mentalnog sloma, a na treće nije puno uticalo, nastavljali su svoj život dalje. 

Ako je neki događaj negativno promijenio nečiji uobičajeni način života, reakcije, ponašanje i razmišljanja, kažemo da je osoba pretrpjela psihičku traumu. Takva mentalna oštećenja mogu biti različitih nivoa. Više o tome pročitajte u nastavku.

Zašto isti događaj utiče na nas tako različito? A šta možete očekivati ​​od psihe u slučaju vrlo negativnih događaja? Šta se može dogoditi s psihom nakon užasnog iskustva?

NE MORA SE DOGODITI NIŠTA

Ovaj fenomen je rijedak, ali postoji. Postoje ljudi koji mirno podnose stres različitog nivoa, uključujući smrt voljenih, ratove i kataklizme.

Kakvi su takvi ljudi? Ljudi sa stabilnom psihom su osvojili "genetsku lutriju" i njihov nervni sistem je maksimalno funkcionalan i prilagodljiv.

KRIZA

Ovo je poremećaj mentalne aktivnosti kod osobe zbog negativnog događaja koji je promijenio njegov ili njen uobičajeni život. Krizu može izazvati smrt voljene osobe, rat, gubitak posla, razdvajanje, prisilno preseljenje itd.

Psiha je tada preopterećena. Tokom krize uočavaju se promjene raspoloženja, razdražljivost, anksioznost, apatija, plačljivost, poremećaj sna i ishrane. Sve ove negativne manifestacije prirodna su reakcija našeg tijela na traumatski događaj.

Tugovanje je dio kriznog stanja - to je normalna reakcija tijela na gubitak nekoga ili nečega značajnog.

Osoba u krizi prolazi kroz različite faze: šok, histeriju, mržnju, gubitak zadovoljstva i drugo, ali postepeno dolazi k sebi. Kriza može biti akutna i dugotrajna, ali ne utiče na suštinu ličnosti i karaktera.

Kako se kriza manifestuje?

1. Gubitak interesa za život, posao, higijenu, hranu.

2. Smanjena kritička procjena vlastitog stanja, postupaka i okoline.

3. Pažnja i pamćenje su poremećeni.

4. Osjećaj da ste u zatvoru ili zamci - više ne možete živjeti kao prije.

5. Razdražljivost, plačljivost, jake ili potisnute emocije.

6. Pogoršanje hroničnih bolesti.

7. Ako postoje mentalni poremećaji, doći će do pogoršanja i sloma. Psihoza je moguća.

8. Želja da se stanje ublaži uz pomoć alkohola, tableta, i supstanci.

9. Zbrkane opsesivne misli, pomiješana osjećanja, zbunjenost (ljubav i mržnja, ljutnja i sažaljenje, krivica i ozlojeđenost).

10. Misli o smrti.

Kriza kao reakcija na šokantan događaj prirodna je i normalna reakcija zdrave psihe. Moguće je potpuno oporaviti se nakon krize. Da biste to učinili, morate sebi dati vremena da se reorganizujete, prilagodite i radite na izražavanju emocija.

Rizici: Stanje može postati hronično i dovesti do depresije i drugih bolesti.

POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ

Posttraumatski stresni poremećaj nastaje nakon šokantnog događaja, najčešće iznenadnog (rat, teroristički napad, progon, uhođenje, nasilna ili iznenadna smrt voljene osobe, nesreća i sl.). 

Ključni simptom: nakon nekoliko mjeseci osobu počinju proganjati sjećanja koja ne može razlikovati od stvarnosti - oni se zovu flešbekovi. Tokom flešbeka, osoba ponovo doživljava događaj koji je izazvao traumu. Kao rezultat toga, doživljava nekontrolisane izlive agresije i ljutnje. Uvjeravanje da se osoba smiri ne funkcionišu, jer je osoba uvjerena da joj se to opet dešava.

Ostali simptomi: anksioznost, osjećaj opasnosti, smanjena kritička svijest o stanju, poremećaji pamćenja, spavanja i ishrane, žudnja za supstancama da se pobjegne iz stvarnosti, problemi u vezi, itd.

Rizici: samopovređivanje (ovisnosti, tučnjave, promiskuitet), opasnost za društvo.

KOMPLEKSNI POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ

Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj, koji se najčešće razvija u djetinjstvu kao rezultat ponovljenog izlaganja traumatskim događajima (zlostavljanje, ropstvo, mučenje, siromaštvo itd.). Ovo je višestruka (kompleksna) trauma koja ostavlja „ožiljak“ na psihi. Osobe sa ovim stanjem imaju promjene ličnosti – negativnu sliku o sebi, potpuno nepovjerenje u svijet i poteškoće u odnosima sa ljudima. Ima iste simptome kao PTSP, ali su oni hroničniji.

Rizici: samopovređivanje (ovisnosti, samopovređivanje, opasnost, tuča), suicidalne misli

POGORŠANJE POSTOJEĆIH BOLESTI

Ako osoba već ima neki poremećaj ili sklonost ka psihičkim oboljenjima (shizofrenija, depresija, alkoholizam itd.), tada će traumatska situacija najvjerovatnije pokrenuti proces pogoršanja stanja, pogoršati bolest i izazvati slom. U nekim slučajevima, šokantni događaj može postati tačka bez povratka, slom psihe.

Rizici: pogoršanje mentalnih bolesti, delirijum, halucinacije, gubitak razuma.

Dakle, možemo reći da postoje samo tri uslovna načina reakcije ljudske psihe:

1. Nema promjena. Događaj nije poremetio normalan život ili stanje osobe.

2. Kriza je privremena promjena psihičkog stanja.

3. Mentalni poremećaji: PTSP, kPTSP, depresija, pogoršanje bolesti i drugih poremećaji. Kritička procjena stanja je smanjena, simptomi su izraženiji, u nekim slučajevima je zahvaćena struktura ličnosti.

KAKO RAZLIKOVATI KRIZU OD MENTALNIH POREMEĆAJA?

• Kriza je potpuno reverzibilna. Ako izrazite sve svoje emocije i osjećaje i odbolujete događaj, možete potpuno obnoviti svoju psihu bez ikakvih posljedica.

• Postoji disbalans, ali nema stalnih promjena u ličnosti i karakteru.

• Minimum izljeva agresije prema drugim ljudima, minimalna šteta za društvo.

• Spremnost za rad na emocijama, za dijalog sa drugom osobom, ako je to potrebno.

• Dešavaju se vraćanja na krizu: priliv sjećanja, osećanja, emocija. Ali čovjek razumije gdje je, ko je, šta je stvarno, a šta nije. U akutnoj fazi moguće su halucinacije, ali je svijest očuvana.

• Nema ozbiljnih oštećenja pamćenja, postoji pristup prošlim iskustvima.

• Po potrebi se možete skoncentrisati i obaviti važan zadatak (obraditi dokumente, posjetiti doktora itd.).

ZAŠTO REAGUJEMO DRUGAČIJE?

Svaka osoba reaguje na traumatski događaj na individualan, jedinstven način. Ono što je normalno ponašanje za jednu osobu tokom proživljavanja traumatičnih događaja, za drugu nije.

Za neke je smrt bliske osobe slavlje i oslobađanje od patnje života, ali za druge je ravna vlastitoj smrti.

ŠTA UTIČE NA REAKCIJU?

• genetska predispozicija (neke bolesti, navike, sklonosti, tip tijela i funkcionisanje unutrašnjih organa prenose se na nas; to je „naslijeđe“ – genetski od naših rođaka);

• mentalne i fiziološke karakteristike (individualne karakteristike osobe);

• mentalitet i religija (neki stavovi, pravila, običaji, vrijednosti i „ispravne“ reakcije utkane su u nas kulturom i tradicijom u kojoj smo rođeni i odrasli);

• društvo u kojem je osoba odrasla (okolina direktno utiče na nas, naš način života i razmišljanja);

• intelektualne sposobnosti, obrazovanje, razmišljanje (ovo takođe oblikuje našu percepciju i dodatno utiče na psihu);

• prethodno životno iskustvo (za neke je najnegativniji događaj u životu padanje snijega na auto, a za druge onda kada snijeg zatrpa cijelu porodicu;

• svako iskustvo je individualno i ostavlja svoj trag).

A ovo su samo neki od faktora.

Zbog toga ne možete reći osobi koja prolazi kroz tugu „tako te razumijem“, „ja sam isto osjećala“, „svi to doživljavaju“. Sve ove fraze s pravom će se smatrati devalvacijom osjećanja.

Stoga je nemoguće precizno predvidjeti koliko će akutno i koliko dugo će određena osoba doživjeti bol gubitka ili se oporaviti od šoka.

(Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut)

©Copyright