Zašto tražite ljubav sa pogrešnim ljudima i na pogrešnim mjestima?

“Ponekad mi se čini da je ovaj obrazac traženja intimnosti na pogrešnom mjestu i sa pogrešnim ljudima kao doživotna kazna, na koju je nemoguće uticati kao da sam se rodio/rodila sa njima i sada sve djeluje beskorisno.”

Ovo je komentar koji često gledamo i čujemo.

Zašto je to tako, može li se promijeniti, kako se može promijeniti” su važna pitanja.

Hajde da razgovaramo o ovome.

Obrazac odnosa (stil vezivanja) se formira vrlo rano, još u djetinjstvu i duboko utiče na psihu kasnije u životu.

Objasnimo na primjeru:

Zamislite tek rođeno dijete. Šta je djetetu potrebno za siguran rast i razvoj? Potrebna mu je majka i njena briga. Naime, stabilan i siguran kontakt sa brižnom majkom.

Ali to nije uvijek slučaj.

Zamislite sada da ga je u prvoj godini života djeteta majka ostavila na mjesec dana. Ili više. Ili manje. Ostavljanje bebe na nedelju dana je takođe nevjerovatno dug vremenski period za njega ili nju.

Okolnosti mogu biti razne.

Ovaj članak nema za cilj da okrivi bilo koga. Ovo je samo neutralan razgovor o životnim činjenicama.

Možda je mama bila primorana da ode da zarađuje za život. Možda je imala neke druge obaveze. Možda se mama razboljela i otišla u bolnicu.

Ponekad su to teške životne okolnosti, a ponekad je to izbor. Roditelji razmišljaju ovako: „Beba je mala, ništa ne razumije i ne sjeća se, ostaće kod bake, ništa mu/joj se neće dogoditi".

No, dogodiće se mnogo toga.

Često beba ne prepozna svoje roditelje nakon duže razdvojenosti. Zašto? Jer je u sebi već zakopala ovu vezu. Onda ih ponovo počinje viđati, pa se ponovo veže. Onda opet pauza, i tako u nedogled.

U prvoj godini života formira se obrazac privrženosti, odnosno stil privrženosti/vezivanja. Stil vezivanja je fiksni način kako osoba doživljava buduće veze i odnose i kako se osjeća u njima.

Može li se računati na vezu, postoji li sigurna i stabilna veza? Ili je veza u kojoj osobu stalno napuštaju, gdje nije potreban, gdje nema stalne osobe pored njega ili nje, osobe kojoj je stalo i na koju se može osloniti.

Ili je u pitanju veza u kojoj je osoba izdana, prevarena, iskorišćena.

Ili je u pitanju veza gdje osoba nikada ne zna šta da očekuje.

Ili su veze generalno neka vrsta haosa i konfuzije, i stalnih problema?

Dešava se da su roditelji zauzeti (poslom, zaradom, rješavanjem ličnih problema, bilo čime drugim) - i zato ne posvećuju dovoljno pažnje bebi. Ili je kući kod njih, pa nedelju dana kod jedne bake, pa par dana kod druge bake, pa par dana kod tetke, itd.

Šta se ovdje dešava sa djetetovim obrascem privrženosti? Dešava se preskok, zabuna, zbunjenost. Nema stalnog mjesta, nema stalnog čovjeka u blizini, ljudi i mjesta se stalno mijenjaju, stalno je zbrka. Ako to nije svjesno i razrađeno, u odraslom životu osoba će jednostavno to stalno proživljavati iznova, jer to postaje njegov ili njen obrazac.

Sve se to formira vrlo rano, u prve 2-3 godine života. Taj period, koji se naziva preverbalnim (kada dijete tek uči da razumije govor i govori).

Svi se vrlo malo sjećamo ovog perioda naših života. Stoga roditelji mogu misliti da ono čega se dijete „sjeća i šta razumije, nije toliko važno“. Ali u stvari, dijete sve pamti i bilježi u obrazac odnosa.

Njegovo nesvjesno pamti, njegovo tijelo pamti, a onda on to jednostavno reprodukuje bez razmišljanja. Ovo je vrlo rano sjećanje koje nikada nije bilo svjesno, sve je odmah "palo" u nesvjesno i tu ostalo. I upravo zbog toga su ovdje pogođene vrlo duboke strukture psihe. Otuda i osjećaj "ovo me prati od rođenja". Upravo tako, odmah nakon rođenja ovo je počelo da se oblikuje.

Šta se dalje događa kada osoba s takvom istorijom iz djetinjstva odraste?

Kada neko ode od njih, kada nema bliskosti, to je jako bolno za osobu. Unutar takve osobe postoji ogromna bol usamljenosti – upravo zato što je vezanost prekinuta od najranijih godina i mjeseci života.

Međutim, osoba izbjegava da sagleda ovu bol i da dođe u kontakt sa njom. Suočavanje sa ovim bolom je nepodnošljivo. Čovjek živi sa ogromnom rupom unutra. A onda pokušava nekako "začepiti ovu rupu". Ali bira neprikladne metode za to (jer ne poznaje odgovarajuće metode, nema zdravog obrasca vezanosti).

Neprikladne metode su upravo tovo:

• Traženje bliskosti na pogrešnom mjestu i sa pogrešnim ljudima

• Emocionalna zavisnost od drugih

• Veza po svaku cijenu koju osoba teško prekida, ma kako toksična bila

• Vezivanje za nežive predmete - stvari, posao, karijeru, novac, dostignuća. Stav:"Materijalno pouzdanije od ljudi"

Međutim, to ne pomaže. To je kao da pijete vino kada ste žedni. To će samo pojačati žeđ.

Šta učiniti u vezi sa tim, može li se ovo promijeniti?

Da, može. Postoje 2 uslova:

1. Da biste ovo promijenili, potreban vam je odnos (u kojem će se ponovo izgraditi obrazac privrženosti). Nemoguće je naučiti plivati ​​bez ulaska u vodu. I nemoguće je naučiti zdrave odnose bez ulaska u zdrave veze. 

2. Potrebno je vrijeme da se ovo promijeni, tj. da bi se pojavio i ojačao novi obrazac. Nje dovoljno samo znanje da „može i drugačije“. Naime, potrebne su vještine i navike. Potrebno je vrijeme da se vještine i navike razviju. 

Odakle početi?

To se može učiniti u individualnoj terapiji. Ovdje postoji poteškoća: osoba čiji je obrazac zdravih i sigurnih odnosa poremećen će, nesvjesno, bježati od terapije. Iako se radi o dugotrajnoj dubinskoj terapiji koja mu/joj je potrebna da promijeni ovaj obrazac. 

Dosta toga se može postići i u grupnom radu, sa drugim ljudima, gdje jedni drugima pružaju razumijevanje i podršku.

Šta odabrati? Ovdje je svaki izbor dobar. Glavna stvar je početi i nastaviti. Nemojte biti sami u svojoj samoći i praznini.

Ima ljudi koji su više naklonjeni individualnom radu i gdje god je to moguće idu na individualne konsultacije. Postoje ljudi koji preferiraju grupne terapije. Dakle, osoba treba sama da odabere šta joj odgovara.

(Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut)

©Copyright