Zašto se autizam kod djevojčica često ne prepoznaje

Poremećaj iz spektra autizma (PSA ili autizam) jeste neurorazvojno stanje koje počinje u kasnom dojenačkom periodu ili ranom djetinjstvu i traje tokom cijelog života. Ljekari su ranije smatrali autizam rijetkim psihološkim stanjem, s dijagnozom koja se postavljala kod otprilike jednog od 5.000 djece. Međutim, početkom 2000-ih godina broj dijagnoza autizma porastao je s jednog slučaja na 5.000 djece na približno jedan slučaj na svakih 31 dijete.

Međutim, otprilike u isto vrijeme prošireni su dijagnostički kriteriji za autizam u DSM-5, dijagnostičkom priručniku koji koristi većina kliničara. Aspergerov sindrom i pervazivni razvojni poremećaj objedinjeni su u jedinstvenu kategoriju poremećaja iz spektra autizma. To je doprinijelo većoj javnoj svijesti o ovom stanju, ali i povećanju broja osoba koje se testiraju na autizam.

Prema tome, broj osoba s ovim stanjem nije se nužno povećao, ali se povećao broj postavljenih dijagnoza jer smo postali svjesniji znakova na koje treba obratiti pažnju. Autizam, zapravo, nije uzrokovan nekim određenim faktorom iz okruženja. On je pretežno genetski uslovljen, a istraživači procjenjuju da genetski faktori objašnjavaju između 64 i 91 posto pojave autizma (Cook i saradnici, 2024). Zbog toga ne postoji nužno razlog da se vjeruje kako su promjene u životnoj sredini mogle uzrokovati porast broja slučajeva.

Važno je naglasiti da je autizam mnogo češći kod muškaraca nego kod žena, i to u omjeru od približno četiri prema jedan. Zapravo, razlika je toliko izražena da je istraživač Simon Baron-Cohen, koji je inače prvi rođak poznatog Sache Barona Cohena, iznio teoriju prema kojoj autizam predstavlja pretjerano izraženu verziju muškog mozga. Tvrdio je da je muški mozak oblikovan tako da analizira obrasce i pravila, dok je ženski mozak više usmjeren na društvene interakcije i empatiju. Polazeći od ovog pristupa, sugerisao je da autizam predstavlja najekstremniju verziju osobina karakterističnih za muškarce, zbog čega je češći kod muškaraca nego kod žena (Baron-Cohen, 2002).

Njegova teorija, međutim, naišla je na brojne kritike jer se zasnivala na rodnim stereotipima, a ne na konkretnim podacima ili dokazima. Zapravo, dr. Baron-Cohen kasnije je priznao da je upotreba izraza „ekstremni muški mozak“ bila problematična i da je vjerovatno doprinijela širenju mitova o biološkim razlikama između muškog i ženskog mozga. Te razlike, kako se pretpostavljalo, u velikoj mjeri mogle bi predstavljati naučene obrasce ponašanja koji proizlaze iz društvenih očekivanja o tome kako bi se muškarci i žene trebali ponašati.

Novija istraživanja ukazuju na to da bi pristrasnost u načinu dijagnosticiranja autizma mogla biti jedan od razloga zbog kojih se dijagnoza češće postavlja muškarcima.

Kao prvo, iako je autizam u velikoj mjeri genetski uslovljen, nije povezan s jednim jedinim genom, zbog čega ne postoji biološki test kojim bi se mogao neposredno utvrditi. Umjesto toga, dijagnoza se postavlja na osnovu ponašanja pojedinca.

Osim toga, ponašanja koja ispoljavaju djeca s autizmom veoma se razlikuju od osobe do osobe, što je jedan od razloga zbog kojih se autizam posmatra kao spektar.

Drugo, i što je najvažnije, ponašanja karakteristična za djevojčice s autizmom često se razlikuju od ponašanja koja su češća kod dječaka.

Naprimjer, jedan od kriterija za dijagnosticiranje autizma jesu poteškoće u sklapanju prijateljstava. Međutim, čini se da se ove poteškoće prvenstveno odnose na dječake s autizmom, koji navode da imaju manje bliskih prijateljstava u poređenju s dječacima neurotipičnog razvoja. Nasuprot tome, djevojčice s autizmom često navode da su njihova prijateljstva jednako bliska kao i prijateljstva drugih djevojčica.

Budući da djevojčice, čini se, imaju snažniju motivaciju za druženje s vršnjacima nego dječaci, one često uspješnije prikrivaju svoje autistične osobine. Nerijetko nauče oponašati način na koji se djevojčice neurotipičnog razvoja druže i komuniciraju, kako se ne bi izdvajale iz grupe (Young i saradnici, 2018).

Zbog toga kliničari i ljekari teže prepoznaju autizam kod djevojčica, posebno zato što ih tokom pregleda posmatraju samo u kratkim vremenskim intervalima, u kojima djevojčice mogu lako prikriti svoje simptome.

Osim toga, najprihvaćeniji dijagnostički alati za prepoznavanje autizma razvijeni su na osnovu simptoma koje ispoljavaju dječaci, jer se ranije smatralo da je autizam mnogo češći kod dječaka nego kod djevojčica. Ovi dijagnostički alati, poput ADOS-a, takođe su ispitivani i validirani na uzorcima koje su činili isključivo muškarci i dječaci, zbog čega su prvenstveno oblikovani tako da prepoznaju simptome autizma kod muškog spola.

Kao posljedica toga, osobine koje se češće povezuju s djevojčicama s autizmom, poput prikrivanja autističnih osobina, uopće nisu obuhvaćene standardiziranim procjenama. Zbog toga se povećava vjerovatnoća da autizam kod djevojčica ostane neprepoznat.

Slično tome, djevojčice s autizmom češće ispoljavaju i druge probleme mentalnog zdravlja nego dječaci, naročito anksioznost i depresiju.

Sam autizam nije stanje mentalnog zdravlja niti predstavlja poremećeno mentalno stanje. Danas se sve više posmatra kao oblik neurorazličitosti, odnosno kao drugačiji način obrade informacija.

Ipak, osobe s autizmom izložene su većem riziku od razvoja drugih problema mentalnog zdravlja. Procjenjuje se da do 70 posto osoba s autizmom ima najmanje jedan problem mentalnog zdravlja, a to je naročito izraženo kod djevojčica (Cook i saradnici, 2024).

Tokom dijagnostičke procjene ovi problemi mentalnog zdravlja često zasjene autistične osobine, pa djevojčice na kraju dobiju dijagnozu anksioznosti ili depresije umjesto dijagnoze autizma.

Uzimajući u obzir sve ove faktore, istraživači procjenjuju da je autizam i dalje češći kod muškaraca nego kod žena, ali da bi stvarni omjer mogao iznositi tri prema jedan ili dva prema jedan, umjesto četiri prema jedan.

Pred nama je još dug put kada je riječ o razvoju dijagnostičkih alata za prepoznavanje autizma kod djevojčica. Ipak, dobra vijest je da kliničari sve više prepoznaju razlike između dječaka i djevojčica s autizmom. To nam omogućava da se postepeno približavamo razvoju dijagnostičkih alata koji će obuhvatiti sve osobe, bez obzira na njihov spol i rod.

REFERENCE:

1. Baron-Cohen, S. (2002). The extreme male brain theory of autism. Trends in cognitive sciences, 6(6), 248-254.

2. Cook, J., Hull, L., & Mandy, W. (2024). Improving diagnostic procedures in autism for girls and women: A narrative review. Neuropsychiatric disease and treatment, 505-514.

3. Young, H., Oreve, M. J., & Speranza, M. J. A. D. P. (2018). Clinical characteristics and problems diagnosing autism spectrum disorder in girls. Archives de Pédiatrie, 25(6), 399-403.