"Uzalud misliš da ćeš u starosti nekome biti potreban": 7 tužnih iluzija koje želim razbiti

Mi mislimo da će starost biti skoro kao nastavak zrelosti. Kao da se ništa posebno neće promijeniti.

Prijatelji, djeca, unuci, sve će biti kao i prije. Samo će posao prestati. Želimo vjerovati da će se sve tako posložiti. Ali istina je da ne razmišljamo o stvarnosti, nego o onome što jako želimo.

Kada se suočiš sa tuđom starošću, polako počinješ brinuti. Baka-susjeda sjedi sama na klupi, iako ima odraslu djecu, prijatelji su joj živi i, u suštini, zdravlje joj je dobro. Ipak, češće sjedi sama, a ponekad izađu i susjede. Ne razgovara sama sa sobom, ali vidi se da je usamljena. Gledaš i shvatiš da niko nije dužan biti uz tebe, čak ni najbliži.

Na čemu se onda temelji naše uvjerenje da ćemo u starosti nekome trebati? Ne želim širiti pesimizam niti nekoga rastužiti. Mnogima se život može složiti drukčije nego toj susjedi. Ali želim da pričamo bez iluzija. Da se ne zavarate. A ako ste već u tim godinama, da podijelite svoju istinu. Kako se sve posložilo i zašto.

1. Djeca odrastaju i njihov život prestaje da se vrti oko vas

Ulagali ste snagu, brinuli se, strepili zbog djece. A onda u nekom trenutku oni odlaze u svoj život. Pojavljuje im se posao, veze, porodica.

Ako sve ide kako treba, dijete počinje razmišljati o svojim ciljevima, planira selidbu, traži svoja interesovanja i smisao. A tamo vi više niste glavni lik. Još ste važna osoba, ali niste centar svemira. I to je normalno. Čak i ispravno.

Ako očekujete da će odrasla djeca živjeti prema vašim zahtjevima i problemima, u jednom trenutku ćete se razočarati. Čak i najvoljenija djeca bar jednom će izabrati sebe. Bar jedan vikend će otići prijateljima, a ne vama.

Možete biti najvrjednija osoba za njih, ali to ne znači da će vam posvetiti svo svoje vrijeme. Posebno onda kada vi u starosti imate mnogo vremena, a oni stalno imaju obaveze.

2. Unuci neće biti lijek protiv usamljenosti

Mnoge žene se tješe mišlju da će im unuci donijeti radost. I ovdje je ista priča kao i sa djecom. Samo što unuci imaju malo više vremena. U početku će roditelji rado prihvatiti da ih čuvate. Zatim dolaze školske obaveze, kampovi, druženja s prijateljima. Biće im teže da dolaze kod vas.

A ni vaše zdravlje neće uvijek dozvoliti da ih pratite. Unuci su produžetak svojih roditelja, a to znači da roditelji odlučuju kako će ih odgajati. Zbog toga će na neke vaše inicijative djeca reagovati nezadovoljstvom.

Unuci brzo rastu. Dok su mali, trče vam u zagrljaj. U tinejdžerskom dobu biraju prijatelje i računar. A u vašoj dubokoj starosti oni već mogu postati roditelji praunučadi.

3. Brak ne spašava uvijek

Starost može čak i izravnati sretan brak. Suprug je uz vas – to je uvijek dobro. Ali je li baš uvijek? Znam mnogo porodica gdje ljudi stare različito. Žena, recimo, ima puno energije i želja, a muškarac bolesne noge, ukorijenjene stavove i želju za tišinom.

Takav zajednički život može iscrpljivati. Ako u mladosti niste naučili da razgovarate, pravite kompromise, cijenite želje jedno drugoga, u starosti će se to pogoršati.

Osim toga, muškarci često odlaze prije. I tada žena ostaje sama. Ako su sve nade bile vezane za muža, nakon njegovog odlaska svijet se ruši. Posebno je teško jer se čini kao da su vam uzeli posljednju potporu.

4. Prijatelji odlaze

A šta je sa prijateljima? Najbolja prijateljica će biti uz vas u starosti? Možda. Ako se ne preseli u drugi grad, ako nije predaleko ili joj zdravlje ostane dovoljno jako kao i vaše.

Prijateljstvo s godinama traži sve više truda. Treba zvati, viđati se, bar čestitati praznike. Ali često za to nema mogućnosti. Prijateljstvo postaje krhko.

S druge strane, možete sačuvati bar jednu blisku osobu ako budete čuvali vezu. Ali graditi iluziju da će prijatelji ispuniti vašu starost – opasno je. Bolje gledati na prijateljstvo kao na poklon, na sreću, a ne kao na nešto stabilno.

5. Komšije i poznanici nisu porodica

Čini se da će uvijek biti ljudi oko vas koji će pomoći. Komšije, bivše kolege, slučajni poznanici. Ali oni vam ništa nisu dužni. Danas možete razmijeniti par riječi ispred zgrade, a sutra se čovjek preseli ili zaokupi svojim životom.

Mnoge žene misle da će uvijek postojati komunikacija. Ali to traje dok ste aktivni. Kad zdravlje počne ograničavati vaše mogućnosti, krug ljudi se naglo sužava. Nada da „ljudi oko vas neće dopustiti da propadnete“ često se ne ispuni.

Da, postoje primjeri gdje komšije pomažu. Ali to je više izuzetak nego pravilo. Zato ne treba graditi iluziju da će tuđi ljudi zamijeniti najbliže.

6. Zahvalnost se ne pretvara uvijek u brigu

Možete dati djeci, unucima, prijateljima godine, snagu, zdravlje. Ali to ne znači da će vam oni vratiti istom mjerom. Zahvalnost ne znači obavezu. Za vas ono što ste radili može biti podvig. Za njih je to samo „tako je bilo, tvoj izbor“. I to je u redu.

Žene često očekuju da će im se trud i briga vratiti „uzvraćenom ljubavlju“ u starosti. Ali život tako ne funkcioniše. Neka djeca pomažu roditeljima, neka se javljaju rijetko, neka se potpuno udalje. Nije stvar u tome da ste bili loša majka. Ljudi su različiti, karakteri različiti, pogledi različiti.

Iluzija da će vam se sve vratiti slomi mnoge. Jer očekivanja ne odgovaraju stvarnosti. Ako od početka prihvatite da zahvalnost može doći na razne načine i ne onako kako želite, biće lakše.

7. Potrebnost u starosti počinje od vas samih

Ne možete kontrolisati djecu, unuke, prijatelje, partnera. Možete kontrolisati samo sebe. Ako u starosti osjećate interes za život, bićete potrebni bar sami sebi.

Čovjek koji zna živjeti u svom danu manje zavisi od prisustva drugih. Ima svoje male radosti, svoje poslove, svoja interesovanja. I pored takvog čovjeka drugima je lakše.

Kad prestanete očekivati da će neko popuniti vašu unutrašnju prazninu, život postaje pouzdaniji. Možete biti potrebni drugima, ali to je bonus, a ne smisao. Smisao je da budete oslonac sami sebi. To je jedini način da proživite starost bez uvreda i suvišnih očekivanja.

Mnoge žene i muškarci se uplaše kad čuju ovakve riječi. Čini se da je riječ o potpunoj usamljenosti. Ali zapravo se radi o sigurnosti. Što manje iluzija, to manje razočarenja. Što manje zahtjeva prema drugima, to je toplije sve ono što vam oni daju.

Starost nije presuda, ako je ne gradite na očekivanjima. Ona može biti mirna, čak i sretna, ako naučite biti potrebni sami sebi. Tada svaka pažnja djece, unuka ili prijatelja postaje radost, a ne dugo očekivana „norma“.

​(Pripremila: Slavica Dević)

©Copyright