"Strah me je da ti vjerujem" - o PISTANTROFOBIJI

Većina nas je doživjela razočaranje ili izdaju u nekom odnosu ili odnosima (prijateljskim, ljubavnim) u nekom trenutku u životu. I većina nas zna koliko je teško ponovo vjerovati onome u koga smo se razočarali. Izgraditi povjerenje nije lako, ali ako patite od pistantrofobije, to može biti gotovo nemoguće.

Povjerenje se ne gradi i ne dobija odmah, ili ste ga uspjeli izgraditi ili niste, nema «između». Ono raste iz mjeseca u mjesec, i tokom godina zajedničkih odnosa i iskustava.

Potrebno je dugo vremena da ga izgradimo, ali vrlo malo da ga izgubimo. 

​Šta je pistantrofobija?

Pistantrofobiju karakteriše iracionalan strah od izgradnje intimnog i bliskog odnosa sa drugima: strah od vjerovanja ljudima zasnovan na lošim iskustvima.

​Prošle traume ili loša iskustva padaju toliko teško da strah prevladava i želju i volju da se vjeruje drugima. Ljudi sa ovim strahom vjeruju da će ih svi s kojima stupe u bliži odnos prije ili kasnije razočarati ili izdati. Izuzetno su nepovjerljivi. 

Plaši ih ideja da se prošla loša iskustva mogu ponoviti i nikako ne žele dozvoliti da se to desi.

​Nepovjerenje u odnosima

 "Zašto mi se ovo opet događa?" "Nikada neću biti srećan." "Uvijek ću biti sam." To su neke od misli koje im se stalno vrte u glavi.

Ponašanje pistantrofoba

​​Niko ne želi da prolazi kroz bol ili trpi bol, ali ako izgubimo sposobnost da vjerujemo, gubimo osnovu za bilo kakav međuljudski odnos.

​Posljedice pistantrofobije su prisutne u svim oblastima života: u radu, porodici, prijateljskim i romantičnim odnosima. Njihovi autosugestije ih dovode do toga da postanu antisocijalni i izolovani. Tipična ponašanja uključuju: 

• Izbjegavanje aktivnosti koje uključuju blisku interpersonalnu vezu.

• Postaju povučeni jer ne tolerišu kritike. Postoji pretjerani strah od suđenja, odbacivanja ili izdaje.

• Ne prisustvuju događajima ili sastancima u kojima se moraju sastati sa osobama koje ne poznaju, jer nisu sigurni da će im se dopasti.

• Ne preduzimaju nikakve rizike koji mogu imati loš uticaj na njihove emocije. Osjećaju strah kada se radi o otvaranju prema drugima. Iz tog razloga, ponekad izgledaju usamljeno, introvertno, rezervisano, distancirano.

• Pokušaće da izbjegnu intimne odnose iz straha da će ponovo biti razočarani. Oni ne žele ponovo ući u odnos, jer ih hvata panika pri pomisli da će njihovo povjerenje ponovo biti prokockano.

Nedostatak samopouzdanja

Poteškoće sa povjerenjem u druge počinju sa nepovjerenjem u sebe. Ovo nepovjerenje direktno utiče na intuiciju ili šesto čulo koje upućuje na to da li je osoba pouzdana ili ne.Ljudima koji pate od pistantrofobije intuicija ne nedostaje, ali oni joj jednostavno ne vjeruju. Iako ljudi bez pistantrofobije takođe ponekad ne vjeruju svojoj intuiciji, oni ne paniče kada nisu sigurni. Oni tada vjeruju svom prosuđivanju, ma kakvo ono bilo, jer nemaju ništa drugo na šta bi se oslonili.

Ovaj nedostatak povjerenja u našu intuiciju često smanjuje naše povjerenje u druge vještine, kao što je, na primjer, sposobnost da se branimo ako nas neko napadne. S obzirom da mislimo da smo bespomoćni, postajemo još nepovjerljiviji. Na ovaj način, fobija postaje ciklus u koji je uključeno više problema.

U tom kontekstu,izgradnja odnosa postaje veoma težak zadatak. To je kao da osoba koja pati od ove fobije pokušava da se popne na visoku planinu, a ima vrtoglavicu. Strah od padanja se povećava sa svakim korakom koji se preduzima, dok ne osjeti da više uopšte ni ne kreće. Zato mnogi ljudi sa pistantrofobijom naglo prekidaju odnose. Oni ne mogu nastaviti «uspinjanje», tj. produbljivanje odnosa.

Svakodnevno treba praktikovati vještine snalaženja u situacijama koje iziskuju naše povjerenje. Na primjer, povjerite neke stvari svom partneru kako bi se vaše povjerenje postepeno povećavalo. Radite neke stvari zajedno, kako bi cijeli proces tekao prirodnije.

Povjerenje u drugu osobu nije samo izazov, već je i vitalna nužnost. Ono nam donosi više koristi.

Ono povećava našu sreću, sigurnost i samopouzdanje, što nam omogućava da se bolje i sa manje stresa suočimo sa našim problemima. 

REFERENCE:

1. Mikulincer, M., & Shaver, P. R. (2016). Attachment in Adulthood: Structure, Dynamics, and Change (2nd ed.). Guilford Press.

2. Bowlby, J. (1988). A Secure Base: Parent-Child Attachment and Healthy Human Development. Basic Books.

3. Freyd, J. J. (1996). Betrayal Trauma: The Logic of Forgetting Childhood Abuse. Harvard University Press.

4. Foa, E. B., Huppert, J. D., & Cahill, S. P. (2006). Emotional processing theory: An update. In B. O. Rothbaum (Ed.), Pathological Anxiety: Emotional Processing in Etiology and Treatment (pp. 3–24). Guilford Press.

5. Simpson, J. A., & Rholes, W. S. (Eds.). (2015). Attachment Theory and Research: New Directions and Emerging Themes. Guilford Press.

6. Collins, N. L., & Read, S. J. (1990). Adult attachment, working models, and relationship quality in dating couples. Journal of Personality and Social Psychology, 58(4), 644–663. DOI: 10.1037/0022-3514.58.4.644

7. Holmes, J. (2014). John Bowlby and Attachment Theory (2nd ed.). Routledge.