Sindrom radnog konja: kako se formira navika života u nelagodi i patnji

Ona se uvijek smiješila, čak i kada joj je bilo loše. Ali iza tog osmijeha krila se „navika na nelagodu“ koja je polako uništavala njen život.

Da li vam je poznat osjećaj „radnog konja“? Da se stalno žrtvujete zbog drugih? U ovom članku ćemo razmotriti kako se formira ova navika, zašto je toliko opasna i kako utiče na naš život, na primjeru stvarne priče.

Primjer iz života

Ana je vodila, spolja gledano, miran i sređen život. Nakon raznih teškoća u mladosti, činilo se da se sredinom života sve napokon posložilo. Uvijek nasmijana i smirena, ostavljala je utisak osobe koju ništa ne brine ni muči.

Istina, žena je uglavnom "živjela na poslu", puno je radila. Jedan od načina da smanji stres bila je navika da ismijava sve životne neprijatnosti.

Jedino što ju je zaista rastuživalo bilo je neko „prokletstvo“ na poslu. Kao administratorka, i onako je imala veliku radnu opterećenost. Ali njenim obavezama često bi se dodavale i dužnosti drugih zaposlenih, pa čak i onih iz drugih odjela.

Ana je počela razmišljati o svemu kada novi zaposlenik ponovo nije došao na smjenu zbog bolesti, kolega iz drugog odjela se nije pojavio i nije odgovarao na pozive, a šef je pitao zašto još nisu završene prijave i zašto je prostorija prljava. Vjerovatno je ta primjedba o čistoći bila posljednja kap.

Zaista je htjela pitati zašto ona mora obavljati dužnosti četvoro ljudi (administratora, zaposlenika iz drugog odjela, zaposlenika iz njenog odjela, čistačice, kao i direktora koji je trebao sastavljati prijave). Ali šefov odgovor ju je rastužio.

Ispostavilo se da se sve to nije nagomilalo odjednom, nego da je ona sama postepeno i planski tovarila sebi radne zadatke do krajnjih granica tokom prilično dugog perioda.

Kako navika preskakanja pauze za kafu pravi od vas radnog konja

Navika da popije jutarnju kafu tek predveče bila je jedna od čestih tema šale tokom Aninog radnog dana. Kolege su se često šalile na taj račun. Dešavalo se i da Ana sjedne za radni sto i ustane tek pred istek radnog vremena. kancelarije – toliko je posla bilo. Dakle, za cijeli dan nije se ni sjetila da treba otići u toalet ili popiti bar gutljaj vode.

Naravno, samo zaboravljanje na kafu ne pretvara ljude u savršene radne mašine. Ali je pokazatelj jer se manifestuje u mnogo drugih situacija svakoga dana. A ako i vi zaboravljate na kratki predah uz šoljicu kafe, budite pažljivi: možda ste već gotovo „radni konj“.

Navika na nelagodu, koja se skriva iza brojnih sitnih odricanja od onoga što nam djeluje nevažno, formira se iz više razloga:

1. Navika da jednostavno izgurate do završetka nekog važnog zadatka

Ako danas imate puno posla i svaka minuta je dragocjena, štednja vremena na takvim „glupostima“ kao što je šoljica kafe može izgledati kao odlična strategija. Međutim, niko ne garantuje da će sjutra, a ni čitav naredni mjesec, posla biti manje.

Možete nesvjesno odabrati takvu strategiju kao osnovnu u životu, a da to ni ne primijetite. To pomalo podsjeća na sindrom odgođenog života, ali se pogoršava velikim radnim opterećenjem i kućnim obavezama.

Na primjer, Ana se nije opuštala ni nakon posla. Imala je veliku porodicu i svako je tražio pažnju žene i majke. Sama sa sobom mogla je ostati tek pred ponoć. A tada je već trebalo ići spavati, jer ju je čekao novi, dugi dan.

Cijeli dan je prolazio u beskrajnim obavezama. Je li se sjećala kafe ili nečega sličnog barem navečer? Ne uvijek. Kod kuće je bila još više opterećena jer je imala četvoro djece različite dobi, dvoje starijih rođaka koji su često bolovali i muža koji je s godinama braka odrastao, ali ne sasvim.

U njenom svijetu sve te beskrajne obaveze bile su dovoljno snažan razlog da sebi stalno govori: „kasnije, kad budem imala više vremena“.

Jedini nedostatak takve strategije jeste to što se to „kasnije“ vrijeme iz nekog razloga nije uvijek nalazilo. Naprotiv, činilo se da ga je postajalo sve manje.

2. Navika na nelagodu kao naslijeđe

Ova navika često je vrsta naslijeđa koju nam prenose roditelji. Iako svaka nova generacija ima više mogućnosti za udoban život nego prethodna, ne može ih svako iskoristiti. Jednostavno zato što nema naviku živjeti udobno.

Ana je odrasla u mnogobrojnoj porodici, gdje je bila najstarija. Starija djeca često moraju odgađati svoje želje ili se čak odricati njih jer postoje mlađa. Kada starije dijete želi izaći vani, a mlađe nema ko da pričuva, čini se logičnim dati prioritet brizi o mlađem. Pogotovo ako se to fizički ne može izbjeći. Anini roditelji su mnogo radili, i ona je često bila jedina koja je mogla čuvati mlađe.

I, reklo bi se, djetinjstvu je kraj, pa sada možeš posvetiti vrijeme sebi? U praksi osoba u odraslom životu nesvjesno stvara uslove na koje se navikla još u djetinjstvu. I to može biti neprimjetno u trenutku, ali proces je već u toku.

To što je i Anina porodica ispala velika nije nikakva slučajnost. Ona je reproducirala obrazac roditeljske porodice, iako se činilo da se jednostavno snalazi u životnim problemima kako zna. Svaka njena odluka na kraju je dovodila do formiranja njoj poznatih obrazaca.

Ana nikada nije ostajalo vremena da razmisli o tome kuda se njen život dugoročno kreće.

3. Navika na nelagodu kao stil života

Šala o tome da ćete se bez kafe pretvoriti u "konja" nije sasvim bez osnova. Udoban život samo izdaleka izgleda kao nešto monolitno, luksuzno i možda nedostižno za mnoge od nas (tim više što su predstave o udobnosti različite). Zapravo, udobnost se sastoji od sitnica koje svakodnevno sebi uskraćujemo.

Na primjer, želju da kupite malo skuplje, ali ljepše cipele možete smatrati hiron. Ako štedite za neku veću svrhu, to može imati smisla. Odustanete od te obuće i osjećate se razumno i odraslo.

Ali ako takve odluke donosite u svemu, možete se jako iznenaditi koliko ste zapravo daleko od onoga što smatrate udobnim životom.

4. Navika na nelagodu kao posljedica nerazumijevanja sebe i svojih osjećaja

Ana nije oduvijek bila osoba koja može zaboraviti na svoju bešiku ili stomak. Njena neosjetljivost formirala se postepeno. Ona bi osjetila nelagodu tek kada bi njeno uobičajeno „konjsko“ opterećenje naglo poraslo.

Ali da li je to značilo da joj je prije toga bilo udobno? Ne.

Samo je zaboravila osluškivati potrebe vlastitog tijela. Znala je da mora jesti i piti bar jednom dnevno. I sjetila bi se toga tek kada bi vidjela druge kako odlaze na pauzu za ručak.

5. Navika na nelagodu kao strah od odlučnih koraka

Često u životu od nas se traže odlučne radnje na koje nismo psihički spremni. Na primjer, zato što bi mogle poremetiti naš ritam ili životni stil. Tada pronalazimo deset načina da izbjegnemo jedan jedini odlučan korak.

U Aninoj kućnoj apoteci, recimo, bilo je više od pet lijekova protiv zubobolje. Samo zato što odlazak stomatologu nije značio gubitak pola dana, kako bi se moglo učiniti, nego par dana ili čak više. Jer njena radna opterećenost već je bila maksimalna.

Poludnevno odsustvo značilo je napet rad na ivici izdržljivosti narednih dana, jer se zadaci koje ne završite na vrijeme nagomilaju u ogromnim količinama.

6. Strah

Navika na nelagodu odlično štiti od straha od mnogo većeg mogućeg nelagode. Na primjer, Ana nije odmah počela obavljati i dužnosti direktora na svom radnom mjestu.

To nije bila njena želja, nije joj donosilo osjećaj moći niti ponosa. Jednostavno, u nekom trenutku shvatila je da joj je lakše obaviti direktorove zadatke nego se mučiti od tjeskobe. Direktor je bio mlad i ne uvijek odgovoran.

Ponekad su mu lični poslovi bili preči od posla. Zbog njegove neodgovornosti Ana ponekad nije mogla na vrijeme završiti svoj posao. Njoj je bilo lakše uraditi njegov posao sama, nego čekati da ga on završi.

Neizvjesnost je za Anu bila mnogo veća nelagoda od dodatnog posla. Ali nije joj padalo na pamet da razgovara s direktorom o njegovom odnosu prema poslu.

Sve je počelo sporadično. Kada je Ana shvatila da obavlja ogroman dio direktorovih obaveza, ti odnosi su već postali ustaljena struktura. Reći nešto o tome bilo je mnogo strašnije nego nastaviti raditi više.

Konjski život je isplativ, ali kome?

Navika na nelagodu je jedan od adaptivnih načina preživljavanja u teškim okolnostima. Ona vas čini odličnim zaposlenikom, partnerom, roditeljem, pa čak i prijateljem.

Zvuči dobro? Okolina je često jako zadovoljna vama, na vas se može računati. Možda se i sami osjećate snažno i vrijedno zbog toga. Navika na nelagodu može izgledati kao sastavni dio vaše ličnosti, a ne kao problem koji utiče na sve sfere vašeg života. Vi ste – cool, snažna, pouzdana i odgovorna osoba.

Međutim, iskreno govoreći, okolina se zapanjujuće brzo ne samo navikne na takvu vašu poziciju, već počne i da je koristi. A o vama pravom znaju vrlo malo. Vide samo onaj dio vas koji je narastao i ojačao, a o drugim vašim stranama možda ni ne slute. Mogu se čak praviti da ne čuju kada pokušavate reći da niste besmrtni konj, nego živo ljudsko biće.

Na primjer, navika da Ana ide bolesna na posao, a ne ostaje kući, često je bila povod za šale – i njene, i tuđe. Kao, govori ona da se može i ona umoriti.

Ali njena uobičajena veselost ljude je lako navodila na šalu. Ona sama nije bila spremna da pokaže svoju ranjivu stranu, a oni nisu bili spremni da u njoj vide išta osim nevjerovatne izdržljivosti.

Zaključak

Tako smo razmotrili kako se formira „navika na nelagodu“ i do kakvih posljedica može dovesti. Anina priča je samo jedan primjer kako ova navika može zagorčati život.