KOMPLEKSNI POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ IZAZVAN NASILJEM U VEZI

Kompleksni postraumatski stresni poremećaj (K-PTSP) je stanje u kojem se nađu osobe koji su iskusile dugotrajnu ili ponovljenu traumu. Ovo stanje izaziva niz simptoma, kao što su ponovno doživljavanje traume, izbjegavanje svega onoga što vas podsjeća na traumu, nepovjerenje i osjećaj da ste u snu.

NAJČEŠĆI SIMPTOMI:

• poteškoće u kontroli svojih emocija,

• osjećate se veoma ljutim ili nepovjerljivim prema vanjskom svijetu,

• stalni osjećaj praznine ili beznađa,

• osjećaj kao da ste trajno oštećeni ili bezvrijedni,

• osjećaj kao da ste potpuno drugačiji od ostalih ljudi,

• osjećaj kao da niko ne može da shvati šta vam se desilo,

• izbjegavanje prijateljstava i veza,

• često doživljavanje disocijativnih simptoma kao što su depersonalizacija ili derealizacija,

• fizičke simptomi, kao što su glavobolja, vrtoglavica, bolovi u grudima i stomaku,

• suicidalne misli.

U ovom članku donosimo priču jedne žene koja je bila u stanju kompleksnog posttraumatskog stresnog poremećaja u toku i nakon završetka destruktivne veze. Kroz ovu priču ćete najbolje shvatiti kako je živjeti sa ovim poremećajem, a možda se neko i prepozna i shvati da nije sam, da treba da potraži pomoć i da izlaz postoji.

PRIČA IZ ISKUSTVA JEDNE ŽENE

Dugi niz godina sam bila u izuzetno destruktivnoj vezi sa osobom koja je imala psihopatiju i narcistički poremećaj ličnosti i za to vrijeme sam redovno bila izložena raznim emocionalnim, mentalnim i fizičkim zlostavljanjima.

Svaki dan sam sam se osjećala kao da hodam po ljusci jajeta, živjela sam u strahu da ne kažem ili učinim nešto što bi moglo izazvati njegovu agresivnu reakciju.

Mnogi ljudi bi se mogli zapitati zašto bih ja, ili bilo ko drugi, ostao u ovakvom odnosu i okruženju, ali do trenutka kada sam u potpunosti shvatila da sam u ekstremnoj opasnosti, već sam bila emocionalno i mentalno oslabljena i iscrpljen.

Živjela sam u strahu i čekala da me svakog trenutka napadne, a ipak nisam osjećala da imam snage ili hrabrosti da se odvojim od te situacije.

Zlostavljanje se ne dešava uvijek otvoreno i nije ga uvijek lako prepoznati. Često je to prikrivena, podmukla, nevidljiva kap koja polako truje um žrtve, tako da žrtva ne vjeruje vlastitom prosuđivanju, osjeća se nesposobnom donijeti odluke koje mijenjaju život i gubi vještine koje su joj potrebne da se suoči sa problemom, da zatraži i dobije pomoć.

Trebalo mi je mnogo vremena da se izvučem sa dna dubokog mračnog pakla u kojem sam se našla i da dođem na sigurno mjesto.

Kada sam otišla iz ovog odnosa, mislila sam da je noćna mora gotova. Ali je ona tek počela - na mnogo drugih načina. Strahovi nisu jenjavali. Ostali su živi i stalno mi se vraćali u obliku nametljivih, redovnih flešbekova.

Mnogo mjeseci nakon što sam napustila vezu shvatila sam da patim od kompleksnog posttraumatskog stresnog poremećaja (kompleksni PTSP). Kompleksni PTSP je rezultat ponavljajuće psihološke traume u okruženju u kojem žrtva vjeruje da je nemoćna i da nema spasa.

Kompleksni PTSP je malo drugačiji od običnog posttraumatskog stresnog poremećaja, tj. PTSP-a, koji nastaje nakon jednog traumatskog događaja. Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj se razvija zbog gomilanja traumatskih događaja. Iako su i K-PTSP i PTSP bili rezultat mojih iskustava, više se poistovjećujem sa kompleksnim PTSP-om, jer su posljedice produžene izloženosti ponavljajućim i hroničnim traumama od kojih sam osjećala da ne mogu pobjeći itekako uticale na mene.

Mnogo mjeseci nakon što sam napustila ovu toksičnu i destruktivnu vezu, mučila sam se da zaspim noću, imala sam zaista užasne nesanice, a kada bih zaspala, često sam se budila drhteći nakon što sam iskusila zastrašujuće i paralizirajuće snove koji se ponavljaju. U nekim prilikama kada bih na kraju zaspala, spavala bih čvrsto najmanje 24 sata, u tako dubokom snu da bih se mučila da se probudim iz njega, ali nikako nisam bila naspavana. Uvijek sam se budila umorna i umrtvljena. 

Lako bih se uplašila i uspaničila od najmanjeg iznenadnog pokreta ili glasne buke.

Bila sam ultraosjetljiva, na ivici i vrlo budna većinu vremena, što je, vjerujem, bio način na koji moj um formira neku vrstu samozaštite kako bi ostao svjestan, kako bi izbjegao slične potencijalno opasne situacije u budućnosti.

Na pomen određenih riječi, imena ili mjesta osjećala sam mučninu i vrtoglavicu i bila bih krajnje uznemirena. U stomaku mi se stvorio bolan zategnuti čvor svaki put kada bi se nešto dogodilo što bi me podsjetilo na traumu.

Još uvijek mi je teško da se prisjetim važnih faza svog života, a dugo sam se borila da ostanem fokusirana, a moja koncentracije je bila vrlo oslabljena.

Lako bih se uznemirila, pogotovo ako sam bila u napetom okruženju. Imala sam stalnu anksioznost i redovno sam bila u režimu "bori se ili bježi".

Nisam jela kako treba. Nisam imala motivaciju, a misli o suicidu su mi redovno navirale.

Izgubila sam iskru u očima, vidjelo mi se da nisam bila sretna.

Ono što je na mene ostavilo poprilično velike posljedice je takozvani "gaslajting", tj. kada zlostavljač pokušava da ubijedi žrtvu da je "luda" i da treba da sumnja u sopstveni razum. A to mi se sa njim dešavalo svakodnevno. Zbog toga mi je bilo teško da povjerujem u bilo šta što bi mi ljudi rekli, pa sam sve ispitivala i secirala.

Stvaranje novih veza, bilo prijateljskih ili romantičnih, bilo je gotovo nemoguće jer nisam vjerovala u namjere ljudi i osjećala sam strah od mogućih skrivenih motiva i planova.

Mentalno bih se odvajala od većine onoga kroz šta sam prolazila i pretvarala se da zlostavljanje nije tako ozbiljno kao što se činilo. Djelimično zato što sam se osjećala posramljeno što nisam otišla ranije, ali i zato što sam željela braniti i zaštititi osobu s kojom sam bila u vezi, jer mi je i dalje stalo do njega. Stoga sam rijetko kome spominjala vezu i zatvorila bih se u sebe od stresa ako bi neko pokušao sa mnom razgovarati o tome.

Došlo je do faze u kojoj sam se potpuno povukla u sebe jer je napuštanje kuće postalo ogromno i teško iskušenje, jer se nisam mogla otvoriti i povezati i osjećala sam se prestravljeno od svega i svakoga.

Jedna stvar koja je postala očigledna i mučna je da iako sam stekla dovoljno snage da odem i osjećala sam se osnažena odlukom znajući da je to pravi izbor za moje emocionalno, mentalno i fizičko zdravlje, potiskivala sam sve svoje emocije, a iznutra sam se lomila. U meni su bile zarobljene mnoge emocije i pokušaj da ih ignoršem i obuzdam činio je više štete nego koristi. Na mnogo načina, završetak veze je signalizirao zatvaranje jedne faze mog života i otvorio je novo poglavlje na koje će mi trebati vremena da se naviknem.

Činilo se da sam dok sam bila u vezi toliko navikla da trpim širok spektar narcističkih i psihopatskih ponašanja da su mi ona skoro postala normalna i prihvatljiva. Odmaknuvši se od svega što mi je bilo poznato osjećala sam se kao da sam prešla s jedne planete na drugu i nisam imala pojma kako da se njome krećem sama ili kako da se odnosim prema bilo kome na njoj.

Ubrzo sam shvatila da ću, osim ako se ne počnem fokusirati na samoiscjeljenje, ostati žrtva svojih prethodnih okolnosti jer je nagomilavanju emocionalnih povreda, rana i ožiljaka potrebno hitno liječiti. Inače bi konstantno "curile" i tiho uništile moj život, a ja ne bih bila svjesna da me prošlost još uvijek kontroliše.

Na meni je bilo da ponovo izgradim svoju snagu i samopouzdanje, inače bih se na kraju otuđila još više i nanijela sebi dodatnu štetu.

Imala sam puno posla na unutrašnjem iscjeljivanju i pokušavala sam sebe uvjeriti da samo zato što sam napustila vezu neće odmah biti sve u redu i neće biti dovoljno.

Prvi i najznačajniji korak koji sam poduzela bio je priznanje i potpuno prihvatanje da je užas koji sam doživjela stvaran i da je imao ogroman uticaj na moje emocionalno i mentalno stanje.

Dugo sam živjela i preživjela u "domaćoj ratnoj zoni" i predugo sam bila zastrašivana, manipulisana, zlostavljana, lagana. Trpjela sam konstantno prijetnje. Cijela veza je bila iluzija i rezultirala je time da sam imala ozbiljne probleme sa povjerenjem, kao i gubitak volje za životom. Ne samo da sam se borila da vjerujem drugim ljudima, već sam takođe shvatila da uopšte ne vjerujem u svoju intuiciju, percepciju ili prosudbu.

Konačno sama dala sebi šansu i "dozvolu" da odvojim onoliko vremena koliko mi je potrebno da se izliječim, čak i ako je to značilo da ću ostatak života provesti polako sastavljajući dijelove svog života. Pomirila sam se sa činjenicom da ne postoji vremenski okvir za izlječenje i da nema žurbe.

Dozvolila sam sebi da odbolujem vezu i gubitak osobe od koje sam se razdvojila. To je bilo izuzetno teško izvodljivo jer sam imala toliko pomiješanih emocija zbog razmjera zlostavljanja. Dugo sam poricala svoju tugu, jer mi je bilo suviše komplikovano pomiriti se sa činjenicom da mi nedostaje neko ko je bio odgovoran za tako okrutno ponašanje prema meni.

Jedan od najtežih djelova u suočavanju sa ovom tugom bio je osećaj kao da ne mogu otvoreno da razgovaram ni sa kim, jer sam vjerovala da niko neće razumjeti kako mogu da ostanem u tako nasilnoj vezi i da još uvijek volim i i da mi nedostaje ta osoba.

Razlog zašto prevladavanje ove vrste veze može biti tako teško je to što mnogi narcisi i psihopate igraju igrice "toplo hladno", vežu vas traumom, tj. u jednom trenutku se pojavljuju izuzetno ljubazni i privrženi, a već sljedećeg su okrutni i lukavi.

Nije lako objasniti da sam ga i dalje voljela i da mi je jako nedostajala jedna strana osobe sa kojom sam bila u kontaktu, dok sam se u isto vrijeme plašila da čujem njegovo ime. Čak i razmišljanje o ovome može učiniti da se osjećate pomalo ludo jer nije prirodno voljeti i mrzjeti istu osobu.

Jedan suštinski korak ka izlječenju od bilo koje vrste zlostavljanja (uključujući narcističko i psihopatsko), vjerujem, je pronaći nekoga kome se zaista možete povjeriti i ko ne osuđuje ili ne dovodi u pitanje ono što mu kažete. Slobodno i otvoreno razgovarati, bez potrebe za pretjeranim objašnjavanjem, od vitalnog je značaja za stavljanje nagomilanih iskustava u neku vrstu konteksta. Ako nemate prijatelja od povjerenja, vrijedi odvojiti vrijeme i potražiti dobrog savjetnika koji razumije kompleksni postraumatski stresni poremećaj koji proizlazi iz nasilnih odnosa.

Najvažnija stvar koja mi je pomogla da se izliječim bila je fokusiranje na iscjeljenje i obnovu sebe. Iako sam odvojila dovoljno vremena da istražim i steknem znanje i razumijevanje o vrsti zlostavljanja kojem sam bio izložena, provela sam mnogo više vremena prepuštajući se onome što je bilo dobro za moju dušu.

Polako i sigurno sam se obnavljala i ponovo izgrađivala, stvarala nova prijateljstva, naučila vjerovati ljudima i oprostila se od prošlosti. Još ima dana kada me ona proganja, ali na kraju tunela je za mene ipak blistavo svijetlo, iako je u početku teško povjerovati da kada kreneš ka njemu, čim napraviš prve korake prihvatanja, staza pred tobom počinje da se ukazuje.

Iscjeljenje dolazi tako što se čini jedan po jedan mali korak, uz razgovaranje sa sobom i puno brige o sebi, bez pokušaja da ubrzamo proces.

( Pripremila: Renata Bondarenko)

STRUČNE REFERENCE:

1. Herman JL. Complex PTSD: A syndrome in survivors of prolonged and repeated trauma. J Trauma Stress. 1992;5:377–391

2. Bryant RA. The complexity of complex PTSD. Am J Psychiatry. 2010;167:879–881. doi: 10.1176/appi.ajp.2010.10040606.

​©Copyright