GUBITAK DUŠE: prekidanje veze sa suštinom svog bića

​"Gubitak duše" je misteriozna, i nedovoljno objašnjena pojava kod svih ljudi svih uzrasta, pola, rasa i životne istorije. Nedovoljno razvijena svijest o onome što se dešava osobi čini ovu pojavu još težom.

Domorodačka plemena su znala za ovu pojavu i shvatala su je kao rezultat unutrašnje fragmentacije prouzrokovane nesvjesnošću, traumatičnim iskustvom ili intenzivnim šokom uma i tijela.

Kad doživimo dušu duše, dio naše duše - sama suština našeg bića - se "skriva" ili isključuje, onemogućavajući nas da izrazimo i doživimo naš pravi i puni potencijal i cjelinu. Često su mnogi aspekti naše psihe bivaju potpuno blokirani ili potisnuti.

Dok za mnoge ljude pojava «Gubitak duše» možda zvuči neprijatno poznato, ovo iskustvo je obično privremeno, a sa odgovarajućim radom na sebi izgubljene elemente možemo reintegrisati u naše živote.

ŠTA JE GUBITAK DUŠE?

U starijoj šamanitsičkoj praksi, osnovno shvatanje izgubljene duše je bilo da djelovi ljudske duša odlaze u druge oblasti ili alternativne stvarnosti, a ponekad ih opsijedaju duhovi. Ukoliko se ovi djelovi duše ne povrate, osoba ne može pronaći unutrašnju ravnotežu i cjelinu.

Prije pojave psihologije, ovo objašnjenje je bilo jedini način na koji su primarne kulture mogle da objasne takav uobičajeni fenomen kako bi pronašli načine za liječenje - i u čemu su bili izuzetno efikasni.

Gubitak duše je u stvari pravilo, a ne izuzetak. Kao pojedinci, svaki put kada se identifikujemo sa egom gubimo našu duševnu energiju, osim ako nismo probuđeni i svjesni; svaki put kada se trudimo da se osjećamo potpunima i ispunjenima kroz razne zavisnosti, stimulativne radnje i sredstva, dogmatska vjerovanja, uslovljene odnosa i radoholizam.

Pored naše nesposobnosti da se osjećamo cjelovito, kada doživimo gubitak duše, počinjemo da osjećamo slabo, umorno, depresivno, anksiozno i prazno. Znamo da u našim životima nedostaje nešto - ali mnogi od nas ne mogu otkriti šta tačno nedostaje. Gubitak duše kao gubitak ili gubitak povezanosti sa samom suštinom našeg bića,  u psihologiji je poznata kao "disocijacija" – što je uzrok mnogih dodatnih mentalnih bolesti.

PSIHOLOGIJA IZA GUBITKA DUŠE

​Jednom kada shvatimo da su naše duše (ili svijest) intenzitet energije - sve što smanjenje njihov intenzitet dovešće do osjećaja beznačajnosti, velike nelagode i depresije.

Neuravnoteženost unutar psihe se stvara tako što dozvoljavamo pojedinačnim djelovima ličnosti (na primjer, sijenci, animi, animusu, itd.) da postanu nezavisni i da se nađu van kontrole svjesnog uma. Psiholog Karl Jung je shvatao da se ovaj proces odnosi na naš "psihički libido". Prema Jungu, naše psihološke ličnosti su sastavljene od različitih "kompleksa" (ili djelova našeg osećaja za sebe), dok je «ego» odgovoran za kontrolu nad njima.​

"Ego" je mentalna slika koju imamo o sebi , ili ono što vjerujemo da smo. Naša svjesna energija može biti oslabljena zato što jedan od ovih "kompleksa" izbjegava da se podvrgne kontroli našeg ega i postaje nezavistan, isisavajući kompletnu «psihičku energije» i stvarajući psihološki disblans koji narušava našu prirodnu cjelovitost.

Šta onda uzrokuje da se jedan od naših psiholoških "kompleksa" otrgne i postane tiranski uzurpator naše svijesti? Često je odgovor da identifikovanje sa nečim štetnim ili doživljavanje neke traume stvara ovu pojavu.

Ovi ekstremni primjeri mogu nam pomoći da bolje shvatimo:

Pomislite na dijete koje je bilo zlostavljano. Da bi se suočilo sa strašnim iskustvom, dijete bježi od situacije putem disocijacije, tj. stvara emotivnu otuđenost od okruženja, oguglalost na emotivne doživljaje, otuđenost od realnosti, razdvajanje ili odvajanje od situacije. Kako bi zaštitilo sebe, dijete stvara različite alter egoe ili sasvim različite ličnosti u sebi kao odbrambeni mehanizam. U psihologiji, ovo se naziva "disocijativni poremećaj ličnosti" ili "poremećaj višestruke ličnosti". Lako je razumjeti kako su plemenske kulture to uočavale kao gubitak duše. ​

​Psihološka disocijacija je, u suštini, prirodni način zaštite našeg fizičkog organizma od intenzivne traume i gubitka blokiranjem ovih ranjavanja. Na kraju, međutim, naša je odgovornost da zaštitimo naš duhovni organizam, našu dušu.

​Ali gubitak duše ili psihološka disocijacija nije ograničena samo na ove najekstremnije slučajeve i može se javiti u različitim stepenima kod različitih ljudi. Bolesti zavisnosti, poremećaji u ishrani, posttraumatski stres, depresija, nezdrav emotivni odnos sa partnerom, narcizam, nedostatak samopoštovanja i poremećaji prilagođavanja su uobičajeni uzroci gubitka duše u našim površnim, beskrupuloznim, materijalistički nastrojenim modernim društvima koja su uglavnom lišena svih osjećaja svetosti.

Mlada žena koja sanja da bude umjetnica, ali mora ispuniti očekivanja svojih roditelja da bude doktor će izgubiti dio svoje duše, ignorišući suštinski dio sopstvenog bića.

Ili pretpostavimo da mlada žena ide u susret svom snu da bude umjetnica, ali unutar sebe ona i dalje zavisi od odobrenja svojih roditelja. Ona onda počinje da ih krivi kako bi izbjegla da preuzme odgovornost za gubitak svoje strasti, ili se ovo negativno odražava na njeno samopoštovanje, jer ona nije prihvaćena od strane njih. Ova priča možda zvuči poznato.

Srećom, postoji mnogo načina za ponovni pronalazak cjelovitosti. Potrebno je raditi na sebi, istraživati sebe i podsticati razvoj autentičnosti, ljubavi prema sebi i transformacije.

REFERENCE:

1. Eliade, M. (1964). Shamanism: Archaic Techniques of Ecstasy. Princeton University Press.

2. Archaic Techniques of Ecstasy

3. Kalsched, D. (2013). Trauma and the Soul: A Psycho-Spiritual Approach to Human Development and Its Interruption. Routledge.

4. Kalsched, D. (2017). Trauma, Innocence and the Core Complex of Dissociation. Journal of Analytical Psychology, 62(4), 474–500. https://doi.org/10.1111/1468-5922.12333 

5. van der Kolk, B. A. (2014). The Body Keeps the Score: Brain, Mind, and Body in the Healing of Trauma. Viking.

6. Bailey, T. D., & Brand, B. L. (2017). Traumatic Dissociation: Theory, Research, and Treatment. Clinical Psychology: Science and Practice, 24(2), 170–185. https://doi.org/10.1111/cpsp.12195 

7. Gershuny, B. S., & Thayer, J. F. (1999). Relations Among Psychological Trauma, Dissociative Phenomena, and Trauma-Related Distress: A Review and Integration. Clinical Psychology Review, 19(5), 631–657. https://doi.org/10.1016/S0272-7358(98)00103-2 

8. Nijenhuis, E. R. S., van der Hart, O., & Steele, K. (2002). The Emerging Psychobiology of Trauma-Related Dissociation and Dissociative Disorders. In H. D’haenen, J. A. den Boer, & P. Willner (Eds.), Biological Psychiatry. Wiley.

9. Herman, J. L. (1992). Trauma and Recovery: The Aftermath of Violence—from Domestic Abuse to Political Terror. Basic Books.

10. Moskowitz, A., & van der Hart, O. (2020). Historical and Contemporary Conceptions of Trauma-Related Dissociation: A Neo-Janetian Critique of Models of Divided Personality. European Journal of Trauma & Dissociation, 4(2), 100101. https://doi.org/10.1016/j.ejtd.2019.02.004 

11. Merckelbach, H., & Muris, P. (2001). The Causal Link Between Self-Reported Trauma and Dissociation: A Critical Review. Behaviour Research and Therapy, 39(3), 245–254. https://doi.org/10.1016/S0005-7967(99)00181-3